U zaoseku Bikoši tzv. Armija BiH i mudžahedini strijeljali su najmanje 24 Hrvata 8. lipnja 1993. godine, a njih 22 i danas se vode kao nestali. Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine. Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pušelja (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Rasim Delić oslobođen je odgovornosti za masakr u Bikošima pred Haaškim Tribunalom
Pjesma Glorije Lujanović, jako lijepa i dirljiva, ko u kamen uklesana, o jednom ratnom zločinu. Jednom od onih koji se ne pikaju, jer ga nisu počinili zločinci nego žrtve. Tako, naime, kažu u Haškom tribunalu i Sarajevskim sudovima, pa onda tako i jest.
Pjesma “Šuma na Bikošima”:
Šuma na Bikošima.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Dodirivala stabla.
Tražila tragove.
Mislila da su ih negdje tako blizu zakopali misleći da naši tu nikad neće tražiti jer vjeruju da su im tijela odvezli daleko.
Tražila tragove krvi.
Tražila krunicu Ane Pranješ.
Orala je vlastitim prstima.
Preorala.
Sanjala je toliko puta do sad.
Ostala u njoj.
Nikad nisam izišla.
Izgubila se.
U njoj mi se svijet i raspadao i sastavljao, a s njime i ja.
Plašila je se k’o crnog đavla, išla joj s pjesmom, u zagrljaj.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Da im duše nađem, da ih sretnem.
Nikad ih nisam našla.
Nitko ih nije našao.
Našli im po jednu jedinu kost. Još prije dvadeset godina. Ostali u šumi.
Postali stabla.
Pali na zemlju k’o borove iglice.
Mi ih zgazili, a da nismo ni prijetili.
Od njih ostali godovi na stablima da nas podsjete na desetljeća koliko ih već nema.
Od njih ostala šuma.
U šumi im spomenik.
Šuma im spomenik.
O surovom zločinu postrojbe El Mudžahid prema zarobljenim civilima i pripadnicima HVO- a na Bikošima 7. lipnja 1993. godine govorilo se i u Haaškom tribunalu. Ipak, potresno svjedočenje o smrti 39 ljudi, pa čak i o smrti devetnaestogodišnje Ane Pranješ, za Sud nije bilo dovoljno da donese zasluženu presudu Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću.
