Ako se nekada vozite javnim prijevozom upoznati ste s tipkom STOP. Jednostavan je to sustav. Kada se približi vaša postaja pritisnete tipku kojom se aktivira znak za stajanje. To, naravno, vozaču ukaže na to da biste htjeli izaći na sljedećoj postaji. Dok se vozim javnim prijevozom uvijek znam kamo idem i pazim da crveni znak zasvijetli kada se približavamo mojoj postaji. Pazim da ne bih izašao na pogrešnoj postaji i izgubio se. Ipak, ponekad u svom duhovnom životu zaboravim obratiti pozornost na zaustavljanje. Ponekad zaboravim na najavu, zaboravim pritisnuti tipku STOP i završim dezorijentiran i smeten, prenosi ignacije.hr.
Previše radim
Možda je to dio moje prirode. Možda moj odgoj. Možda je kultura u kojoj živimo. Ali meni je tako lako raditi previše. Kao studentskom kapelanu čini mi se da uvijek postoji još jedan događaj koji treba planirati, još jedan sastanak na kojem treba prisustvovati, još jedan student s kojim se treba sastati. Ali ne završava sve na poslu. Kod kuće je potrebno još kuhati, oprati još posuđa, dovršiti još jedan zadatak. Kao da posao nikad ne prestaje. Između posla i kuće, cijelo vrijeme bih mogao provesti radeći na nečemu. Sav taj rad me umara i ostavlja iscrpljenim pa mi ovakve riječi pružaju utjehu:
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. (Mt 11,28)
Kada to čujem, zamišljam Krista kako stoji preda mnom, raširenih ruku, spreman, željan zagrliti me, izbaviti me iz moje borbe i dati mi odmor za kojim toliko čeznem. Bog mi želi dati odmor. To je lijepa misao. Mene pokreće. No, nedavno sam se počeo pitati: “Zašto se moram prvo iscrpiti da bi otišao Isusu i odmorio se? Zašto čekam da ne mogu dalje, kako bih uzeo vrijeme za odmor koji mi je potreban? “
Stvoreni smo za odmor
Nekada sam mislio da smo samo stvoreni za rad i da je cilj svakog dana postići što je više moguće. No, povjerovao sam da smo stvoreni i za odmor. “I govoraše im: ‘Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!’” (Mk 2,27-28). Upravo te riječi Isus izgovara u Evanđelju po Marku. Bog je stvorio subotu jer nam želi dati odmor. Bog nas želi odmoriti jer je to dobro, sveto i potrebno, a ne jer smo umorni i tromi od svog rada i ne možemo nastaviti dalje bez odmora.
Potreban nam je redovit odmor
Jer kad se zaustavimo i odmorimo sjetimo se svih blagoslova, a kada se osjećamo blagoslovljeni tada se Bogu obraćamo s hvalom. Teolog Timothy Keller sugerira da subota znači duboki odmor, duboki mir, a ne samo prolazan trenutak tu i tamo. “Kad Isus kaže: ´Ja sam Gospodar subote`, Isus misli da je On subota. On je izvor dubinskog odmora koji nam je potreban” (The King´s Cross, 42). Dakle, Isus ne samo da nas poziva na počinak; On nas poziva da Mu dođemo, Njemu koji je izvor dubokog odmora koji nam je istinski potreban.
Ali kako to zbilja izgleda u svakodnevici, tebi i meni?
Meni to izgleda kao odvajanje 10-tak minuta dnevno za sjedenje na kauču, zatvaranje očiju i odmor. To znači isključiti um, smiriti srce i duboko počivati u spoznaji znajući da me Bog cijelog svemira, drži u svojim mekim, ali čvrstim, nježnim, ali snažnim, moćnim i veličanstvenim rukama.
Ovi trenuci za mene znače primiti Božju milost, imati hrabrosti prestati trčkarati uokolo pokušavajući učiniti sve i spašavati svijet. Znače dopustiti sebi da usporim, zastanem, odmorim se. I vjerovati da je Bog vjeran svojoj riječi i da će mi dati odmor za kojim žudim, odmor za koji sam stvoren.
Ali sve počinje sa sviješću da ja nisam samo čovjek koji “radi“. Ja sam ljudsko biće, a ponekad samo moram “biti“. Nikad ne zaboravljam pritisnuti stop u podzemnoj željeznici. Možda ću to s vremenom prestati zaboravljati činiti u svom molitveno-duhovnom životu.
