Centralna srpanjska komemorativna manifestacija u Hrvatskoj svakako bi trebala biti Struga Banska. Ona je simbol otpora, simbol upornosti i simbol opstanka na granici. Na žalost, u medijskom je prostoru puno više komemorativne pozornosti posvećeno komunističkim revolucionarnim akcijama iz 1941., gdje je zastupljena cijela plejada sugovornika koji različito interpretiraju događanja. Događaje iz Struge Banske nitko ne interpretira različito.
Problem je što te događaje interpretiraju tek pojedinci dok je komemorativno obilježavanje svedeno na lokalni događaj. Neprijateljski proboj hrvatske granice na Uni i pokolj hrvatskog stanovništva koji na ovome području označuju i početak otvorene agresije na RH ove će se godine obilježiti datumski nedosljedno: zbog kiše!? Zašto se Dan antifašističke borbe nije prebacio na 23. lipnja jer je 22. lipnja bilo jako vruće? Nije smisao komemoriranja mehaničko i robotizirano polaganje vijenaca, pojavljivanje političara i ostalih sa suncobranima ili kišobranima, smisao je iskaz dužnog pijeteta i njegovanje kolektivnoga sjećanja. Kakvu smo poruku poslali kada smo komemoraciju odgodili zbog kiše? Jesu li tenkovi JNA stali zbog vremenskih neprilika? Jesu li se hrvatski domoljubi prestali boriti kada im je bilo hladno? Datumi, kada su povijesne činjenice u pitanju, ali i kada je kolektivno sjećanje u pitanju, nisu relativna kategorija. Čini se kako sjećanje na Strugu Bansku, nije doseglo nacionalnu dimenziju te je stoga dobro iznova podsjetiti na događaje i njegove glavne protagoniste.
Dana 26. srpnja 1991. pokrenuta je velika ofenziva protiv RH i Hrvata Banovine pod kodnim imenom „Žaoka“(„Žalac“). Svrha je akcije bilo etničko čišćenje područja Banovine. Jedan od organizatora i aktivnih sudionika ovog krvavog pohoda bio je ratni zločinac Dragan Vasiljković – ‘Kapetan Dragan’. Četnici su zarobili stanovnike Zamlače (38) te formirali živi zid ispred oklopljenog vozila. Na vozilo su montirali minobacač i top te su pucajući iz strojnica preko glava ljudi u živom štitu upali u selo Strugu. Ovdje su zarobili nekoliko Hrvata i priključili ih živom zidu u kojem ih je sada ukupno bilo 46. Branitelji nisu mogli pucati u seljane u živome zidu, pa su četnici s vozilom došli do sredine Struge Banske, gdje su ih dočekali Mile Blažević zvani Čađo i Željko Filipović. Četnici su u svom pohodu zarobili tri hrvatska policajca koja su tukli, mučili i na kraju ubili. Ubili su i 9 civila te zarobili 2 policajca koja su mučili želeći doznati raspored hrvatske obrane.
Mile Blažević Čađo i mladi prometni policajac iz Zagreba Željko Filipović žrtvovali su se kako bi zaustavili napad i spasili civile u živom štitu. S potpornoga zida iznad ceste, iz neposredne blizine, bacili su improvizirane eksplozivne naprave na oklopno vozilo, a na kraju je opasan eksplozivom Mile Blažević skočio na četničko oklopljeno vozilo i pri tome detoniravši eksploziv nakon čega je došlo do eksplozije od koje su poginuli Mile Blažević, Željko Filipović, ali i 6 četnika, dok ih je 14 bilo ranjeno.
Mile Blažević zvani Čađo danas je junak je hrvatskoga Pounja, jer je svojim herojskim činom zaustavio napredovanje neprijatelja i spasio živote Hrvata koji su bili u živom štitu, ali i živote ostalih civila u hrvatskim selima Pounja. Pomagao mu je Željko Filipović, mladi policajac i dragovoljac iz Zagreba. Koliko ulica danas u glavnom gradu Hrvatske nosi njihova imena? Suspektan historiografski događaj prometnuo je Vladu Janjića Capu u komunističkog idola, dok je dokazan povijesni događaj Blaževića i Filipovića zadržao na razini pounjske komemoracije ovisne o meteorološkim uvjetima? Blažević i Filipović nacionalni su heroji hrvatske države u nastajanju, a danas je lokalno kolektivno sjećanje zaslužno za to da je njihov čin žrtve i dalje jednako dojmljiv, jednako herojski i jednako živ. Kada komemoraciju u Strugi Banskoj počnemo doživljavati kao komemoraciju nacionalnog značaja, moći ćemo zaključiti kako je shvaćen koncept obrane života kojega su gajili hrvatski branitelji, lišen visokih politika koje nisu bile prisutne na terenu.
Nakon stradavanja četnici su prekinuli napad i povukli se pa se hrvatsko stanovništvo, u izostanku aktivne obrane, moglo pripremiti na zbjeg, čime su spašeni mnogi ljudski životi. Većina taoca je spašena (dvoje ih je stradalo, a njih 15 je ranjeno), no ova talačka kriza, najveća u suvremenoj hrvatskoj povijesti, nema danas slavljenički/zahvalni karakter.
Posljedice agresije na hrvatsko Pounje ukazuju na elemente etničkog čišćenja: u mjestima Zamlača, Banska Struga, Unčani, Golubovac, Divuša, Kozibrod i Kuljani živjelo je 1400 Hrvata koji su morali napustiti svoje domove. Tijekom napada na hrvatsko Pounje 26. i 27. srpnja 1991. ubijeno je 13 hrvatskih policajaca i 17 civila, dok je veći broj civila zadobio teške tjelesne ozljede.
Protjerani Hrvati tek su se nakon operacije „Oluja“ (kolovoz 1995.) mogli vratiti u svoje opljačkane i razrušene domove.
Bilanca zločina i kazne: za počinjene zločine (ubijanje golorukog stanovništva, protjerivanje, pljačku te uništavanje imovine) optuženi su Predrag Orlović i još 34 osobe koje su hrvatskom pravosuđu nedostupne.
Za zločin u Zamlači, Strugi i Kozibrodu optuženo je više osoba, ali pravosudni postupak nije održan jer su optuženici bili nedostupni hrvatskom pravosuđu. Protiv nekih je postupak obustavljen zbog primjene zakona o oprostu. Samo nekolicina je odgovarala za masovne zločine na Banovini. Zoranu Tomiću sudilo se u odsutnosti za smrt trojice policijskih službenika (zagrebački policajci Mladen Halapa, Ivica Perić i Goran Fadljević). Dragan Vasiljković osuđen je na 13 i pol godina zatvora, a desetooptuženi Dragan Vranešević na kaznu od 15 godina zatvora.
