S obzirom na sve veću sofisticiranost strategija korištenih u tinjajućim kulturnim ratovima, postati borcem na strani tradicije ili zdravoga razuma ne može se pukim nazivanjem samoga sebe borcem, niti građenjem svoje borbe prvenstveno ili isključivo na negaciji unaprijed postavljenih progresivnih idejnih okvira. Reakcionari koji nisu ukorijenjeni u dubljem filozofskom i duhovnom svjetonazoru mogu povremeno zaustaviti neke od najapsurdnijih progresivnih ideja, ali ne mogu zadati konačan udarac čitavom tom umnom sklopu.
Piše Luka Goleš Babić za Sapere aude
Manifestacija toga jasno se očituje i u aktualnoj javnoj raspravi o alžirskoj boksačici Imane Khelif, koja je na prošlim Olimpijskim igrama osvojila zlato, a čiji je nastup obilježila kontroverza oko njezina spola. Znakovito je što upravo mainstream mediji posljednjih dana šire vijesti o navodno pronađenim dokumentima iz Khelifine prošlosti, koji ukazuju na biološka odstupanja u nekim spolnim karakteristikama, zbog kojih je, tvrdi se, ona ranije bila isključena iz pojedinih natjecanja.
Cijela ova nanovo potaknuta rasprava može se, analogijom informacijskih znanosti, razumjeti kao svojevrsni Honeypot mehanizam. Mainstream mediji mame reakcionarnu desnicu prividnom kratkoročnom pobjedom, tj. navodnim otkrićem da je Khelif zapravo muškarac, ne bi li ih time dugoročno uvukli u područje u kojem znanost, ovakva kakva trenutno jest – krajnje ideologizirana i vođena profitom – preuzima monopol nad definiranjem spola. Khelif je rođena kao djevojčica i nikada nije javno poricala svoj spol, niti ga pokušala pravno ili farmakološko-operativno “mijenjati”. Štoviše, na Olimpijskim igrama u Tokiju, gdje je ispala u četvrtfinalu, nitko nije dovodio u pitanje njezinu ženskost.
No stvarna poanta ove perfidno konstruirane rasprave nije Khelif, kao što nije ni umjetna dihotomija između “desnih”, koji tvrde da je Khelif muškarac, i “lijevih”, koji u svojoj nominalnoj toleranciji brane njezinu ženskost. Poanta je u tome da konzervativni tabor, u svojoj želji za “pobjedom”, nesvjesno pristane na narativ prema kojemu se spol određuje isključivo laboratorijskim nalazima. Nakon godina opravdanog otpora protiv mantre “slušaj struku” pokret otpora tako bi paradoksalno prihvatio istu tu mantru na drugom frontu.
Spol bi tako postao birokratska kategorija; nešto što se dodjeljuje na papiru temeljem nalaza “znanosti”, a što odlučuje tko smije, a tko ne smije nastupati na sportskim natjecanjima. Time se sablažnjujuće približavamo takozvanim pandemijskim potvrdama, tim administrativnim oznakama koje su određivale tko ima pravo pristupa javnom prostoru. Progresivna mašinerije potpomognuta medijima ovdje vuče briljantan strateški potez koji se može sažeti sljedećom jednadžbom: kreiraj umjetnu raspravu o spolu u sportu → glumi obranu ženskosti dotične sportašice → zakompliciraj njezin spol znanstvenim nalazima → ponudi fiktivnu pobjedu desnici (“struka kaže da je muško”) → institucionaliziraj znanstvenu moć nad definicijom spola.
Jednostavnije rečeno: zamuti granice spola preko pojedinačnog slučaja → uvjeri zbunjene mase da znanost ima pravo manipulirati spolnom stvarnošću → pripremi teren za konačno dokidanje spola kao ontološke kategorije.
Sličan strateški poraz već se jednom dogodio u ne tako davnoj prošlosti, kada se na istospolni čin prestalo gledati kroz prizmu naravnosti te ga se počelo definirati kao bolest. Konzervativci su tada, potaknuti pogrešnim uvjerenjem da se istospolna privlačnost mora medicinski liječiti, pristali na prepuštanje definicija “struci”, čime je spolnost postala pitanje znanosti, nakon čega je znanost, razmišljajući u svojim granicama i govoreći svojim jezikom, opravdano izbrisala spomenutu “bolest” iz udžbenika. Tadašnjim zapadanjem naše civilizacije, ponajprije nepromišljenih konzervativaca u scijentističko razmišljanje, otvorili smo vrata radikalnoj redefiniciji naravnog spolnog morala. Ta se povijesna klopka može sažeti sljedećim razvojem tvrdnji: odstupanje od naravnoga spolnog morala (ONSM) jest grijeh → ONSM jest bolest → ONSM jest izbor → naravni spolni moral kao takav jest izbor. Isti obrazac danas promatramo s kategorijom spola.
Povlačeći spolnu podjelu iz ontološke sfere (“muško i žensko stvori ih”) u čisto biološko-kemijsku (kao što sugeriraju “desni” mediji rečenicama tipa: “kad netko odbije priznati biološku realnost i zaštititi žene, to nije inkluzija, to je izdaja”), nehotice se pristaje na to da znanstveno-tehnološki aparat preuzme kormilo upravljanja našeg razumijevanja muškosti i ženskosti. A taj će aparat, budući da je već uhodan u prilagođavanju znanja prevladavajućoj paradigmi, nastaviti redefinirati spol prema fluidnim, konstruktivističkim i politički motiviranim kriterijima aktualnog duha vremena. Spol će se, drugim riječima, moći dokinuti ako “znanost” tako odluči, na način ekvivalentan onome kojim se danas dokida rod. Odvajanjem roda od spola, rod je de facto nulificiran i sveden na nepregledni fluid, a odvajanjem spola od naravnosti, što se među ostalim čini aferom Khelif, i spol će u budućnosti doživjeti istu sudbinu.
Nažalost, za obje te velike civilizacijske promjene i redefinicije naravnih kategorija budući će konzervativci djelomičnog krivca morati pronaći i u svojim naivnim svjetonazorskim precima.
Luka Goles Babić/Sapere Aude
crodex.net
