Vladimir Putin, koji vojno izaziva Zapad na granicama Ukrajine, Poljske i baltičkih država, na putu je da s Kazahstanom izgubi svoje “drugo oko u glavi” i dobiva (nakon Afganistana) još jedan kaos s islamističkim elementima na južnoj ruskoj granici.
Dok je međunarodna pozornost bila usmjerena na vojnu napetost između Rusije i Ukrajine, a na istočnim poljskim granicama na migrantsku krizu s redateljskim rukopisom Vladimira Putina – neredi su buknuli u Kazahstanu, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju u cijelosti prenosimo.
Kazahstan je najveća, najbogatija, a do pred nekoliko dana činio se i kao najstabilnija država središnje Azije.
A onda su za Novu godinu, nakon velikog porasta cijene plina, izbili veliki prosvjedi diljem zemlje, koju je tridesetak godina vrlo čvrstom rukom vodio Nursultan Nazarbajev (do 2019. i formalno kao predsjednik države, a nakon toga preko “svog” izabranog predsjednika Tokajeva). Prosvjedi su prerasli u oružane sukobe, vlada je za njih okrivila “strane teroriste”, Nazarbajev je otišao na liječenje (čitaj pobjegao) u Rusiju, Putin je, na poziv proruskog predsjednika Tokajeva, u Kazahstan poslao ruske elitne “mirovnjake”.
Kako je Kazahstan već nekoliko dana praktički u internetskoj blokadi, zapadni mediji još čak i ne nagađaju previše što se zapravo događa u toj iznimno važnoj srednjoazijskoj državi. Ruski i proruski mediji dakako odgovornima drže “zapadne teroriste”.
MUDRI VIZIONAR
Slučaj je htio da Nursultana Nazarbajeva zapazim davno, još u prosincu 1994., u vrlo neobičnim okolnostima. Vraćala sam se s grupom dopisnika iz Casablance, sa samita OIC-a (Organizacija islamske suradnje) u Ženevu, redovnim letom tadašnjeg Swissaira. Sjedili smo negdje pri kraju business klase na mjestima za pušače (da, tada je još postojao prostor za pušače u avionima, a novinarstvo bez cigarete je izgledalo nezamislivo, dok mi je danas kao nepušaču nezamislivo i jedno i drugo).
Ispred nas sjedio je neki sredovječni muškarac azijatske fizionomije, koji je pak stalno pušio, više nego mi. I, za vrijeme slijetanja, ustaju taj sredovječni muškarac i njegov mladi pratilac, koji mu želi pomoći odjenuti kaput. Ali, kako je otvorio bunker iznad sjedala, cijeli moj debeli, jako debeli fascikl s dokumentima sa samita, rasuo se po tom sredovječnom liku. Ja sam nešto kao izražavala žaljenje, a on me je šutke gledao takvim opako-streljačkim pogledom, kakav nisam vidjela nikad, ni prije, ni poslije, ne pokazujući baš nimalo smisla da nezgodu okrene na šalu. A onda je stjuardesa pozvala: “Molim predsjednika Kazahstana Nursultana Nazarbajeva i pratnju da krenu prema izlazu….
Zbog onog pogleda osjećala sam sreću što se nezgoda nije dogodila na njegovu teritoriju. Ali i pomislila: mora da je taj Kazahstan jako siromašan, a ovaj predsjednik tako skroman, valjda jedini koji je na samit OIC-a doputovao redovnom linijom. U to vrijeme rata, srpskih okupacija i međunarodnih sankcija, od svih predsjednika “nečega” na prostorima bivše Jugoslavije, jedino Sulejman Ugljanin iz Sandžaka nije imao svoj avion.
Dvije godine kasnije, na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu susrela sam osobnog savjetnika kazahstanskog predsjednika Nazarbajeva za međunarodni biznis: predstavljao se kao Amerikanac s dvadesetogodišnjim iskustvom rada u bivšem Sovjetskom Savezu, zbog štednje vremena putovao je samo privatnim avionom, govorio je o Kazahstanu kao trenutačno najprosperitetnijoj državi u koju je već doveo najveće američke, britanske i druge zapadne naftne i plinske kompanije, o bogatim nalazištima doslovce svega što se vadi iz zemlje uključujući plemenite i rijetke metale i minerale…
Svog je šefa Nazarbajeva prikazivao dakako kao mudrog vizionara. Otada bih s vremena na vrijeme bacila oko na trendove u Kazahstanu, koji je u široj javnosti postao vidljiv tek nakon filmske parodije “Borat”, Sache Barona Cohena.
NEVJEROJATAN MODEL
Nakon raspada SSSR-a, Kazahstan je postao gotovo nevjerojatan model pragmatičnog suživota različitih (geo)političkih interesa pod čvrstom diktatorskom rukom Nursultana Nazarbajeva, koji se otvorio zapadnom (najprije američkom) biznisu, a zadržao upravljačke manire aparatčika sovjetske komunističke partije. Obitelj Nazarbajev i stara partijska oligarhija neizmjerno su se obogatili u tom sporazumnom geopolitičkom braku sovjetskog modela uprave i zapadnog divljeg kapitalizma.
Moskva je bila sretna jer joj je Kazahstan ostao politički neupitno lojalan, Nazarbajev je čvrstom rukom kontrolirao različite islamističke pokrete u državi u kojoj su više od 70 posto stanovnika muslimani, a i zarađivali su bušeći po Kazahstanu. Zapad je bio sretan jer su još više zarađivali bušeći po Kazahstanu, širili pomalo utjecaj. Nezadovoljnici nisu imali priliku progovoriti, ili su bili u zatvoru.
Onda se na Novu godinu sve to srušilo. A nakon što su pristigli ruski “mirovnjaci”, Kazahstan sve dublje tone u kaos i oružani sukob, koji počinje podsjećati na reprizu nekadašnjih arapskih proljeća, u uvjetima azijske zime. Vladimir Putin, koji vojno izaziva Zapad na granicama Ukrajine, Poljske i baltičkih država, na putu je da s Kazahstanom izgubi svoje “drugo oko u glavi” i dobiva (nakon Afganistana) još jedan kaos s islamističkim elementima na južnoj ruskoj granici.
Prebogati ostarjeli diktator Nazarbajev vratio se u svoje matično, rusko gnijezdo. Kazahstan ulazi u neizvjesnost. U novom geopolitičkom resetiranju stari geopolitički kompromisi više očito ne vrijede. Primjer može biti vrlo poučan i za neke vođe sa zapadnog Balkana.
