Zbog čega su u Americi redovne pojave masovna ubojstva i je li u Srbiji bilo realno očekivati stravične pokolje od nazad nekoliko dana?
Je li problem tih zemalja masovno naoružani narod ili nešto drugo?
Mogu li se prevenirati takvi događaji rigoroznom kontrolom oružja u legalnom poretku?
Ne mogu.
Evo razloga.
Na popisu najnaoružanijih nacija na svijetu po glavi stanovnika, iza SAD-a su Jemen, Srbija, Crna Gora, Kanada i Urugvaj, Cipar, Finska, Libanon i Island.
Vrlo blizu je Švicarska, čiji su stanovnici među najoružanijima na svijetu.
Zašto se događaju masovni pokolji u SAD-u i mogu li se očekivati nakon neposrednih zločina slični događaji u Srbiji?
Zašto u Kanadi, Finskoj ili Islandu, te u Švicarskoj nema masovnih ubojstava kojima redovito svjedočimo u SAD-u i koji su potresli Srbiju?
Prilično je sigurno dakle da samo posjedovanje oružja nije ključni, pa ni jedan od glavnih uzročnika.
Je li realno pretpostaviti da su Kanađani, Urugvajci, Finci, Islanđani ili Ciprani manje krvoločni, brutalni, nekulturni ili da su manje osvetoljubivi ili psihički nestabilni od Amerikanaca ili u ovom slučaju Srba?
Nema osnove uzeti to kao razumno polazište.
U čemu je onda problem?
Idemo se ne lagati.
SAD zbog svoje pozicije vodeće velesile svijeta i intervencionizma praktično od 1941. godine u permanentnom je ratu većega ili manjega intenziteta.
Nebitno je u ovom slučaju moralno vrednovanje tih angažmana iz neutralne perspektive. Bitno je da Amerika sve te ratove smatra opravdanim i tako ih priprema, te predstavlja naciji.
Njima jednostavno treba javni kult čvrstih momaka, ratnika i njihova se javna slika idealizira, drži ih se nekom vrstom uzora generacijama i od njih se u javnom prostoru stvaraju nacionalni junaci.
Takav tip je potreban američkoj državi radi njenih interesa i on nosi rizike. Jedan od rizika vidimo u svakodnevnici Amerike.
Srbiji je zbog imperijalnih državnih ciljeva tjekom proteklih 30 godina, od čega deset ratnih na tuđim prostorima bio potreban tip ratnog uzora, junaka, čvrstog momka.
Godinama se njegovao taj mit i radio uzor mlađim generacijama od njega. Tisuće zločinaca se iz osvajačkih ratova vratilo u Srbiju. Nikada nisu kažnjeni.
Upravo suprotno.
Redom su postajali “uspješni” ljudi, živjeli na visokoj nozi i osiguravali status visoko-pozicionirane strukture društva.
I dalje su iz različitih razloga bili potrebni državi, ovaj put najčešće vlastima za osiguranje izvanistitucionalnog nadzora nad unutarnjim procesima.
Srbija je rijetka, ili jedina zemlja sjeverne hemisfere u kojoj je unazad dvadeset godina ubijen predsjednik vlade.
Slučajno?
Nije.
Ako svemu dodamo i u američkom i u srpskom slučaju tradiciju, mitologiju, kulturološki diskurs, jasno je da je ponajmanji problem u oružju ili broju komada oružja po stanovniku.
Amerika se zbog svoje tradicije neće nikada odreći prava na ovakvo raspolaganje oružjem jer joj je to pravo u kulturološkim i identitetskim korjenima i jer se kao supersila neće i ne smije odreći vojnih intervencija diljem svijeta.
Zato neće nikada javno kriminalizirati ili odbaciti mit o opasnim i čvrstim momcima.
Figurativmo rečeno – da bi izvozili ljudska prava, trebaju im momci iznad prava.
Ima li Srbija snage ubiti mit o srpskom junaku koji brani Srpstvo?
Nema.
Nema jer su obranu srpstva adresirali na prostorima koji im ne pripadaju, gdje nije lako poslati pristojnog domaćina koji bi bez problema branio svoj dom ali nije spreman masovno poći braniti recimo “srpsku” Dalmaciju; Kosovo, Crnu Goru ili BiH.
Za održavanje tog političkog cilja i mita o srpskom svijetu im ne treba pisac, glazbenik ili sportaš, treba im opasan i ratoboran momak.
Da bi ga imao moraš njegovati u javnom prostoru mit o njemu.
Jedini način da Srbija ne treba takvog momka je da se potpuno promijeni i potpuno odbaci već sada stoljetnu političku kulturu.
A to ne ide lako, niti za to u Srbiji postoji kritična masa koja bi u nekom bliskom razdoblju uspjela takvu ideju pretvoriti u državnu politiku.
Prvi korak ka tome nije smanjivanje broja cijevi kod stanovništva, nego eliminacija, pa javno sramoćenje do jučer javno prihvatljivih i uzornih opasnih momaka.
To nije ni lako, ni moguće.
Zato će Srbija ostati razapeta između mitologije i rizika strahota kojima smo svjedočili nazad nekoliko dana. Slom ljudske psihe moguć je svugdje. I u Vatikanu.
Ali, ponavljanja masovnih zločina nisu pitanje sloma, već opasan indikator stvaranja takvog javnog obrasca i neke vrste junaka. Dakle, praktično se radi najčešće o potpuno svjesnom izboru.
Niti su Amerikanci, niti Srbi lošiji ili bolji od pripadnika drugih nacija, niti su individualno gledano ljudi u Americi i Srbiji skloniji ubijanju.
Ubojstva koja gledamo su prvenstveno posljedice dugogodišnjih državnih politika, koje su zbog interesa država, a ne naroda, postale sastavnice javne kulture, pa i identiteta.
Kad je Srbija u pitanju, dva masovna pokolja tijekom nekoliko dana nisu sama po sebi dovoljna za izvođenje reprezentativnih zaključaka, ali da se ti pokolji nisu ni dogodili nitko razuman rizik takvog tipa ne bi smio svesti na uobičajenu mjeru tipičnu za prosječne nacije svijeta.
U Srbiji zbog naslijeđa agresivnih ratova živi i djeluje akumulirani zločin potvrđen u stotinama ratnih događaja. I to je njihov problem, a ne broj cijevi, kao što je Americi problem njihov globalni status i usvojeni model intervencionizma, a ne tradicija Divljeg zapada i naoružanje.
