U javnom prostoru posljednjih se godina uporno provlači ideja kako “sloboda govora mora imati ograničenja”. Zanimljivo, tu tezu uvijek najglasnije zagovaraju oni koji se vide kao tumači dozvoljenog diskursa – profesori s marginaliziranih fakulteta, medijski stručnjaci s upitnim znanstvenim opusom i samozvani autoriteti koji pred kamerama dijele građanima lekcije o tome što smiju, a što ne smiju govoriti.
Umjesto da društvo krene prema što većoj slobodi izražavanja, ponovno se budi nostalgija za konceptom verbalnog delikta – idejom po kojoj država propisuje granice misli, riječi i pa i humora.
No povijest nas je već naučila kamo takve ambicije vode.
Baština cenzure koju neki još nisu shvatili
Činjenica da 45 godina totalitarne vladavine jednopartijskog režima mnogima nije bila dovoljna da zaključe kako se ideje ne mogu ugušiti represijom, nego samo produbiti i sakriti, doista ostavlja dojam kao da vodimo politički vrtić, a ne ozbiljnu demokratsku raspravu.
Apsurd prijašnjeg sustava najbolje se vidi u primjerima koje današnje generacije jedva mogu pojmiti.Tako je krajem 1970-ih, u vrijeme kad je na Trgu Republike stajao prazni postament bez bana Jelačića, i običan uzvik “Vratite kip bana Jelačića!” bio dovoljan za privođenje u Đorđićevu. Slijedila je represija, ispitivanja, maltretiranja – sve zbog zahtjeva koji nije bio ni ekstremistički, ni radikalan, nego više urbanističke, nego političke naravi.
Ako je takav benigni komentar mogao predstavljati “prijetnju poretku”, onda je jasno da je problem bio u režimu – ne u ljudima.
Loše ideje nije moguće zabraniti – ali ih je moguće pobijediti
Važno je nedvosmisleno reći: postoje ideologije i pokreti koji su nesumnjivo štetni – od komunizma, fašizma i velikosrpstva, do putinofilije, ekstremnog islamizma, ustaštva, antivakserstva ili raznih pseudoznanstvenih teorija. No zabrane takve ideje ne uništavaju, nego ih pretvaraju u mučeničke mitove.
Sloboda govora postoji upravo zato da i opasne i pogrešne ideje izađu na svjetlo dana gdje ih se može osporiti, raskrinkati i pobijediti argumentima – a ne zabranama, prijavama i odlukama regulatornih tijela.
Između Idi Amina i Rona Paula – izbor koji određuje kakvo društvo želimo
Na kraju, pitanje slobode govora svodi se na jedan civilizacijski izbor.
Hoćemo li se približiti logici Idi Amina, koji je poručivao:
“Postoji sloboda govora, ali ne mogu garantirati slobodu nakon govora.”
Ili ćemo prihvatiti jednostavnu istinu koju je formulirao Ron Paul:
“Sloboda govora ne postoji zato da bismo razgovarali o vremenu, nego da bismo mogli izgovoriti vrlo kontroverzne stvari.”
Razlika između ta dva pristupa nije akademska, nego suštinska. Ona određuje kakvo društvo želimo – društvo slobodnih ljudi ili društvo u kojem netko drugi određuje granice dopuštenog mišljenja.
Izvor:Thomas Bauer
