Rođen je u Zagrebu, ali za osobu koja je odrasla i sve stekla u jednom takvom velegradu, naš domaćin ne osjeća preveliku nostalgiju za onime što većinom krasi glavne i velike gradove.
U moru iseljavanja mladih ljudi u zemlje ili na tržište Zapada, teško je naći suprotne primjere da se netko vratio u svoj ili rodni kraj roditelja.
Ipak, glavni akter naše priče učinio je upravo to kad se nitko nije nadao, a ispočetka nije ni on sam.
Mi nemamo nikakve potpore za takve ljude, nije mu nuđeno 200.000 kuna za povratak u domovinu kao što to radi država iz koje se on nedavno odselio.
Bože Mamić svoj urbani život u Zagrebu nakon osnovne, srednje škole i završenog fakulteta zamijenio je kozama u duvanjskom kraju, preciznije Zidinama pokraj Buškog jezera.
Za hercegovina.info podijelio je razloge povratka, iskustvo življenja u državi gdje su mu rekli da je lakše uvesti atomsku bombu nego koze iz Benkovca.
Volio bih da je dolazak u Hercegovinu bio manje turbulentan
“Kad sam bio dječak svako ljeto dolazio bih s roditeljima i braćom u tatino rodno selo Zidine pokraj Buškog jezera.
Igrali bismo se i kupali cijelo ljeto. Bilo je jako lijepo i vežu me lijepe uspomene. U srednjoj školi iz nekog razloga prestao sam dolaziti. Činilo mi se dosadno, ali danas više nije tako. Trenutačno moja supruga, kći i ja živimo u kući moga oca.
Tata je obnovio kuću iznutra, a i od nedavno je stavljen novi krov tako da je kuća u odličnom stanju”, započinje svoju priču ovaj 27-godišnjak koji je smiraj u Hercegovini pronašao sa suprugom Marijom i, od prošle godine, malenom kćerkicom Hanom za koju kaže da im je promijenila sve nabolje.
Unatoč tome što je bio pun entuzijazma i volje za dolaskom, zasigurno bi volio da je sve to na početku izgledalo manje turbulentno.
“Izgledalo je dosta dinamično i burno, u svakom smislu. Dogovorio sam kupnju koza s jedne farme u Hrvatskoj, točnije u Benkovcu.
Naizgled lagani transport koza na moju lokaciju pretvorio se u jednu veliku avanturu. Kad se spoje dvije birokracije (Hrvatska i BiH) onda ti uvijek jedan papir nedostaje.
U BiH je lakše uvesti atomsku bombu nego koze
Puno papirologije, dozvola, carine, veterinara i svega ostalog obilježilo mi je prve dane ovdje. Jedna mi je gospođa na carini, uz osmijeh, rekla ‘lakše ti je uvesti atomsku bombu u BiH nego koze’.
Tako da sam prve dane proveo rješavajući potrebnu papirologiju oko koza i osnivanja OPG-a. Uz to, odmah po dolasku na moje imanje koze su se jarile.
Zanimljiva situacija je bila da su se mnoge koze ojarile na kamionu tijekom transporta jer je put bio nešto duži od predviđenog”, nastavlja.
Još uvijek nije “naturalizirani” Duvnjak, iako se dugoročno vidi u ovome kraju i korijene vuče iz ovog malog sela.
“Pa, da iskren budem, još uvijek ne mogu o sebi govoriti kao ‘Duvnjaku’. Ne bih htio da me se krivo shvati, ali mislim da je to jako širok pojam budući da je naša općina jako raznovrsna, posebno što se tiče govora.
Ovdje u dijelu oko jezera ljudi imaju govor sličan onom dalmatinske Zagore, dok se u samom Tomislavgradu malo razlikuje.
Ja još uvijek ne govorim kao lokalno stanovništvo, no s vremenom bih mogao početi”, priča nam o svojim prvim dojmovima.
Diplomirao sam mađarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Za osobu koja je rođena, odrasla i sve stekla u jednom gradu poput Zagreba, naš domaćin ne osjeća preveliku nostalgiju za onime što većinom krasi glavne i velike gradove.
“Ne nedostaje mi baš mnogo stvari. Možda samo roditelji i braća.
Iako su nas posjetili nekoliko puta već, osjeti se da nam nedostaju. Najviše oko čuvanja kćeri i sličnih stvari gdje je obitelj uvijek u blizini.
Zagreb je u odnosu na moje selo velegrad. A odlike velegrada su gužve, žurba, promet… Na selu je nekako sve smirenije i nema toliko stresa, tako da mi odgovara sadašnje stanje”, ističe.
Ipak, ne možemo ga skroz maknuti od svjetala velegrada. Da je rođen u Zidinama/Tomislavgradu, teško da bi svoj životni poziv usmjerio prema jezicima.
Pogotovo ne prema onome jeziku koji je za mnoge egzotičan i predmet šprdnje.
“Diplomirao sam mađarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Oduvijek su me jezici zanimali i puno sam ih proučavao.
Uz mađarski govorim engleski, francuski i španjolski”, dodaje naš ‘lingvist’ kojem za idealni posao koji voli i radi ne treba nijedan jezik, a mi se nadamo da će vremenom svoje proizvode izvoziti u još više zemalja od gore, jezično nabrojanih, s kojima može sam komunicirati.
Hercegovina mu je skoro bez mane…
“Meni se, u suštini, sve sviđa. Priroda, jezero, svjež zrak, životinje svega toga ima ovdje. To je ono što krasi ovaj kraj. Ako bih nešto volio promijeniti, htio bih barem da su mi bliže neke usluge kao npr. Dom zdravlja, bankomat, pošta, ali ne opterećujem se previše time”, daje ukratko osvrt hercegovačkog kraja.
Njemačka, Irska i druge zapadne zemlje popularne naročito među mladima koji planiraju odseliti, njemu su uvijek predstavljale samo tuđinu i ništa više od toga.
“Mislim da me ni puška ne može otjerati odavde. Uz posao koji radim gotovo je nemoguće da ga napustim. Imam mužnju koza ujutro i navečer tako da, htio-ne htio, vezan sam uz ovaj posao 0-24.
Nedavno su mi baka i dida proslavili dijamantni pir (60 godina braka) i nažalost nisam mogao prisustvovati tome.
Otišla mi je supruga i kći, ali ja jednostavno nisam mogao. Uz to, propustio sam još neke krizme.
Ako se nekako ne snađem, mogao bih propustiti i bratovu svadbu u rujnu, ali radim na tome da nekako nađem zamjenu (haha). A što se tiče Irske i Njemačke to me nikad nije privlačilo. Ipak je to tuđina i nikad nisi svoj na svome. Planiram ostati ovdje. Kako kaže ona pjesma ‘to je zemlja dide mog i oca mog, ja ostajem na njoj'”, tvrdi naš sugovornik Bože Mamić.
Jedna obitelj može dostojno živjeti od ovog posla
Razloga za ostanak ima i previše, ali ima i materijalnu sigurnost koju je stekao svojim radom.
“Zasad se bavimo prodajom kozjeg mlijeka, prodajom jarića i domaćih jaja. Može se živjeti dostojno. Razgovarao sam s brojnim farmerima u županiji i oni bi se isto složili da se može od ovoga živjeti. Uz poticaje koje nudi naša županija i Federacija i zagarantiran otkup mlijeka koji imamo, jedna obitelj može dostojno živjeti”, opisuje nam svoj život koji je ujedno i poslovni put gdje je izbjegao formulu životarenja ‘od prvog do prvog’.
Svoje slobodno vrijeme provodi sa suprugom i kćerkom za koje u više navrata ističe da su mu životna motivacija na kojima je neizmjerno zahvalan Bogu, no nađe se i nešto vremena za hobije.
“Uz ovo sve što radim nisam zaboravio na stare aktivnosti iz Zagreba pa prevodim na hrvatski jednu zanimljivu zbirku priča koja još nije prevedena na naš jezik”, nadajući se kako će naći nakadnika s kojim bi se mogao dogovoriti oko izdavanja.
Bože nije predugo tu, ali za to vrijeme unatoč pretrpanom radnom i privatnom kalendaru, obišao je skoro cijelu Hercegovinu, a kako nam navodi idući planovi upoznavanja i “društveno-geografske” asimilacije su svakako obilazak glavnog grada Sarajeva i ljepota središnje Bosne.
