Poznati hrvatski istraživački novinar Robert Valdec objavio je Facebook status u kojemu se pita sljedeće:
“Kada nas zaboli zub, idemo zubaru. Ne pekaru. Automobil ćemo na popravak odvesti automehaničaru, ne oftamologu, ma koliko stručan bio. Kao što ćemo leći na kirurški stol i život povjeriti u ruke kirurgu. Ne pilotu. Makar bio najbolji na svijetu… Elektro-instalacije u kući će mi postavljati električar, a ne profesor zemljopisa… I nikog od njih ne odabiremo po tome kakvi su im politički stavovi, ideologijama, stranačkoj pripadnosti…
Zašto onda vođenje gradova, države, ministarstava…, upravljanje našim i životima naše djece, povjeravamo ljudima kojima kojima je jedina referenca članstvo u nekoj političkoj stranci?”
Odmah potom Robert je u komentarima nadopunio svoju misao:
“Pazite: Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike je lik koji je dvije, tri godine radio (vjerojatno na zamjeni) kao učitelj hrvatskog jezika u Osnovnoj školi. Ispravljao zadaćnice. Ostalo radno iskustvo je isključivo stranačko. Ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije godinu je dana radila kao referentica u osječkom komunalnom poduzeću za javni prijevoz. Ostalo – politika. Ministar obrane je ekonomist, osim političkih postavljenja, nije nikada radio ništa drugo… I tak.”
Da bi nedugo nakon toga napisao nastavak svoga razmišljanja:
“Čudni su nam kriteriji. Blago rečeno. Predsjednike smo birali… jednog jer priča loše viceve, drugog jer svira glasovir, jednu jer ima dobre… Predsjedniku vlade kao jednu od glavnih referenci navode to da govori 4 strana jezika. Mislim, to je odlična referenca za nekog tko će raditi na recepciji hotela…”
