U raspravama o pobačaju najglasniji nisu uvijek oni koji ga podržavaju iz uvjerenja, nego često oni koji se s tim iskustvom nose godinama – u tišini, s grižnjom savjesti koju pokušavaju pretvoriti u “pravo izbora”.
Ivan Pokupec u ovoj objavi iznosi duboku duhovnu istinu koju rijetko tko ima hrabrosti izreći.
Ovo nije tekst za osudu, nego za razumijevanje – i poziv na suosjećanje, istinu i nadu u iscjeljenje.
”Neke od najčešćih braniteljica pobačaja nisu žene koje podržavaju samu ideju, nego one koje su ga zbog kojekakvih okolnosti učinile.
I sada je jedini način da taj čin opravdaju i svoju savjest operu taj da uvjere sebe i druge kako su ubijanjem svog djeteta štitile svoja “prava”.
No za razliku od muškarca koji će često kukavički sve prebaciti na nju i zaboraviti da se uopće dogodilo, rana na njenom srcu će ostati.
Znam staricu koja punih 50 godina nakon učinjenog pobačaja sanja svoje dijete…
Hrvatska je krcata ženama koje su kao mlade povjerovale u tu laž i dale ubiti svoju djecu. I u tišini godinama, desetljećima nose tu tajnu koja ih iz dana u dan izjeda.
Jedini koji može iscijeliti tu ranu je Isus.
Mi možemo samo zagrliti, utješiti, razumjeti… Jer svi smo mi nekada bili prevareni.
Jednog dana će sve te žene i muškarci upoznati svoju dječicu, zagrliti ih svojom dušom. I to će biti radostan dan, koji će izbrisati svu tugu koju osjećaju sada.
Do tada – ne opravdavajte ubijanje djece da biste opravdali sebe. Već upozoravajte druge majke da i same ne upadnu u zamku laži.” napisao je Pokupec.
