Publicist i novinar Darko Juka istražio je povijest mostarskog sindikalista Radoslava Rade Bitange, pradjeda svoje supruge, čije je ime bilo na popisu ubijenih u Jasenovcu, iako to nije istina
Kada je predsjednik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH akademik Mladen Bevanda moju monografiju “Glazba života”, na kojoj sam autorski i urednički radio u povodu obilježavanja 135 godina od rađanja Hrvatske glazbe Mostar, ocijenio kapitalnim djelom, upozorivši kako je riječ o knjizi s kojom se svaki ozbiljan budući istraživač povijesti Mostara mora konzultirati, shvatio sam kako konačno i sam mogu čitav projekt proglasiti uspješnim. Kroz glazbeno-umjetničku prizmu ispričana je povijest hrvatske, zapadno-kršćanske mostarske uljudbe u proteklih 150 godina, uz podroban, a svejedno pitak uvod u opće okolnosti povijesno-političkih gibanja u razdoblju od smrtnoga hropca okupatorskoga osmanlijskog carstva, preko austrougarskoga sjemena zla koje je u Humskoj zemlji oplodila, potom svjetskih ratova te jedne i druge jugoslavenske tiranije, do tegobne suvremenosti i svega onoga što je Hrvatima drevnoga hercegbosanskog podneblja sobom donijela.
Kao bitan korak više, knjiga je otisnuta u dvojezničnomu hrvatsko-engleskom izdanju, otvarajući toj dokumentiranoj priči o autohtonomu puku koji već 14 stoljeća diše pod ovim nebom vrata u svijet. Neprijeporna je, a za hrvatsku diplomaciju i povijest poražavajuća činjenica da istini o nama još uvijek treba otvarati (zatvorena) vrata, dok se izvan (u posljednje vrijeme i unutar) naših granica o nama ispisuje neka falična povijest. Istodobno, katedre za hrvatski jezik na svjetskim sveučilištima činovnici spajaju u B/H/S/CG protuprirodne stopljenice koje snažno zaudaraju na ponavljanje povijesti koju nismo u stanju naraštajima prenijeti i na iskustvu graditi nacionalnu budućnost.
Pretražujući knjižnice i pismohrane, one opipljive i one digitalne, “Glazbu života” oplemenio sam mnoštvom dosad neispričanih ili manje poznatih podataka iz mostarske prošlosti, a jedno me slučajno otkriće navelo na potpuno neočekivanu aktivnost ispravljanja nanesene nepravde liku i djelu mostarskoga sindikaliste iz 1930-ih Radoslava Rade Bitange. Tražeći podatke o glazbaru Hrvatske glazbe Mostar Mustafi Muji Bjelavcu (1897.) koji je 2. rujna 1940. uhićen zbog organizacije općega prosvjednog štrajka u kojemu je sudjelovalo više od 2000 mostarskih zanatlija i zaposlenika više kolektiva, među kojima i Rudnika mrkoga ugljena, trag me odveo na stranice Memorijalnoga muzeja holokausta SAD-a (‘’United States Holokaust Memorial Museum’’). Tamo je Mustafa, pod rednim brojem 5991., upisan kao žrtva Sabirnoga logora Jasenovac, a kao izvor podatka navedena je JU Spomen područje Jasenovac.
S obzirom na to da sam upoznat s činjenicom da je Bjelavca, zajedno s nekolicinom mostarskih sindikalnih aktivista (Ljubo Ajvaz, Mustafa Alajbegović, Slavko Balać, Radoslav Bitanga, Nikola Abramović Bjelica, Smajo Brkić, Mile Ćećez, Salko Fejić, Imšir Gigić, Rudolf Hrozniček, Velija Hujdur, Mustafa Humo, Luka Knežić, Hasan Krešo, Rade Majstorović i Vasilije Tošić) redarstvo Banovine Hrvatske sprovelo u lepoglavsku kaznionicu, osobito sam se zainteresirao za pretka svoje supruge Radoslava Bitangu, čije se ime, u kontekstu žrtve iz Jasenovca, neočekivano također pojavilo na popisima obaju navedenih ustanova, u SAD-u pod rednim brojem 5793., i to s nacionalnom odrednicom – Srbin. Premda su i mostarski Musliman Mustafa Bjelavac i mostarski Hrvat Radoslav Bitanga skončali u Lepoglavi koja im je kao mjesto smrti zavedena i u Bogdanovićevu kompleksu Partizanskoga groblja u Mostaru, Spomen-područje Jasenovac i, posredno, američki muzej holokausta, uvrstili su ih među jasenovačke stradalnike, upisavši povrh toga Radu među ubijene iz srpskoga nacionalnog korpusa.
Bio je to kasnovečernji sat negdje početkom ove godine, ali odmah sam sročio kratki dopis Upravi Spomen-područja Jasenovac, zatraživši, u ime obitelji, ispravak objavljenih navoda i uklanjanje Radina imena s popisa jasenovačkih žrtava. Sutradan, uz ranojutarnji početak radnoga vremena, zazvonio mi je telefon, nepoznat pozivatelj s hrvatskim predbrojem. S druge je strane bio Ivo Pejaković, tadašnji ravnatelj Spomen-područja. Razgovor je otpočeo predstavljanjem i uljudnom zamolbom za podrobnijim pojašnjenjem mojega dopisa. Razgovarali smo desetak minuta, nakon čega se ravnatelj ispričao zbog pogrješke i zamolio za šire pisano obrazloženje na osnovu kojega bi mogao intervenirati. Postupio sam bez odlaganja, a ime Rade Bitange uklonjeno je s popisa istoga dana još prije podneva.
Iskreno sam ostao ugodno iznenađen načinom na koji je Pejaković pristupio problemu, osobito brzinom reakcije, ali u svojevrsnom me grču ostavila jedna njegova rečenica: ‘’Mi imamo tu literaturu i izvore koje imamo, ne možemo sve provjeriti.’’
On je, u svibnju ove godine, podnio ostavku na mjesto ravnatelja, što je tada odjeknulo u javnosti, poglavito jer je izravan povod bila Večernjakova objava članka CroFacta o netočnim podacima objavljenim na mrežnim stranicama ustanove kojoj je bio na čelu. Ne želeći učiniti njegovo ime krivcem za sve što tamo ne valja, ne mogu ni prijeći preko činjenice da sam razočaran i zabrinut zbog toga da si, 33 godine od osamostaljenja Republike Hrvatske, nitko nije uzeo za znanstvenu zadaću ozbiljno provjeriti podatke vezane za Jasenovac. Poglavito u svjetlu jugoslavenskih, sustavno slaganih monstruoznih kreacija i srpske mitomanije koji su navezani za stvarne zločine i stvarne razmjere onoga što se tamo događalo.
Radoslav Rade Bitanga rođen je 16. siječnja 1891. godine u Mostaru. Otac mu se zvao Andrija, a majka Luca. Loza im vuče korijene s plodnoga sliva Vrljike, iz Runovića, u blizini Imotskoga, otkud su mu roditelji migrirali prema Rakitnu kod Posušja, da bi se skrasili u Mostaru. Sudbina je htjela da Rade ostane siroče s navršenih devet godina života, a pod svoju ga je zaštitu uzeo tada ugledni mostarski postolar i gostioničar mađarskih korijena Gyula (Đuro) Kramer koji je obiteljsku dvokatnicu podigao u Crkvenoj, današnjoj Onešćukovoj ulici. Zanimljivo je kako je Gyulin sin Đuro Petar, inače četiri godine stariji od očeva štićenika Rade, izrastao u profesionalnoga urednika mjesnih mostarskih novina, dok je Radi Kramer također omogućio valjanu izobrazbu i izučavanje tipografskoga zanata.
Rade se rano poveo komunističkim idejama i aktivno uključio u državi nepoćudna sindikalna djelovanja. Bio je osnivač Sindikata tipografskih djelatnika, a upamćen je kao jedan od najbližih suradnika osnivača mostarskoga ogranka Komunističke partije Jugoslavije i člana Središnjega vijeća (Centralnoga komiteta) KPJ-a Gojka Vukovića, supruga Zlatke Vuković po kojoj je imenovana nekada nadaleko znana mostarska tekstilna organizacija, danas istoimena Modna konfekcija. Gojko je preminuo nesretnim slučajem 1934. u Mostaru, a Drugi će mu svjetski rat ‘’progutati’’ cjelokupnu obitelj, suprugu koja je 1941. strijeljana na Ovojcima kod Mostara te djecu Mladena, Slobodana, Radojku i Radu koji pogibaju ili bivaju strijeljani u godinama rata.
Rade Bitanga nastavlja aktivizam svojega ideološkog mentora, postaje povjerenikom Mjesnoga vijeća (sekretar Mjesnog komiteta) za Mostar i član Područnoga vijeća (Oblasnog komiteta) KPJ-a za Hercegovinu, a na parlamentarnim izborima 1938. nosi listu Stranke radnoga naroda. Jugoslavenski ga je kraljevski režim više puta uhićivao, a zajedno s Vukovićem još je 1929. zatvoren na trogodišnju robiju u Sremskoj Mitrovici. Kobnoga 2. rujna 1940. prosvjedni je štrajk u Mostaru krenuo neželjenim smjerom i prosvjednici su se sukobili s redarstvenicima zasuvši ih kamenjem dok je netko iz mnoštva opalio i nekoliko hitaca iz revolvera, na što je policija razbila prosvjed pucnjevima u zrak.
Rade biva uhićen kao jedan od organizatora prosvjeda i zatvoren u Hrvatskomu zagorju, u Lepoglavi, gdje je dočekao početak Drugoga svjetskog rata i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Ubijen je u kaznionici 1941. godine, a prema pisanom svjedočanstvu jednoga od lepoglavskih robijaša, koje je obitelj dobila u godinama nakon rata, kaže kako je teško zlostavljan i pretučen do smrti.
Rade je svoju životnu suputnicu Darinku, rođenu Bojčić, 25. listopada 1891. godine u Mostaru od roditelja Petra i Jele, upoznao u vremenu prvoga velikog svjetskog sukoba 20. stoljeća i oženio 15. veljače 1915. godine. U braku su dobili sina Nedeljka, rođenog 14. travnja 1918. i kćer Nadu, rođenu 4. lipnja 1921. godine. Poklonica Maksima Gorkoga bila je jedna od prvih mostarskih propagatorica ženske emancipacije, aktivna u radničkomu pokretu i mostarskim kulturno-umjetničkim društvima, ali ne i članica Komunističke partije.
Nakon što je u gradu, na željezničkomu kolosijeku, 18. studenog 1943. prekinut vojni brzoglasni kabel, njemačke su vojne vlasti za primjer uhitile petero Mostaraca za koje su sumnjali kako su povezani s Narodnooslobodilačkim pokretom. Na današnjemu križanju Ulice hrvatskih branitelja i Ulice kneza Mihajla Viševića Humskoga, ispod zgrade današnjega Doma zdravlja Mostar, gdje je kabel bio presječen, javno su 19. studenog 1943. godine, ruku svezanih iza leđa, obješeni Darinka Bitanga te Mustafa Selimhodžić Babić, Ekrem Ćurić, Tomo Kljujić i Božo Skočajić. Na mjestu vješanja danas stoji ploča s njihovim imenima, a na tamošnjemu trgu spomenik-vodoskok, djelo kipara Sulejmana Đape, koji predstavlja kameni cvijet s pet posječenih i pet visoko uzdignutih latica. Navodno je poslije rasvijetljena činjenica kako prekid brzoglasnoga kabela uopće nije bio čin sabotaže, nego ga je presjeklo vozilo njemačke vojne kuhinje s dimnjakom, zapevši za žicu pri prelasku preko tračnica, što je dovelo do prekida komunikacije između njemačkih postrojbi u gradu.
Darinka je izdahnula na konopcu nakon što je prethodno oplakala ubijenoga supruga i poginuloga sina. Nedeljko, poznatiji pod nadimkom Neđo, bio je partizanski prvoborac, pripadnik Mostarskoga bataljuna od sredine kolovoza 1941. godine. Našao se u oružanomu okršaju s mjesnim ustaškim redarstvom i talijanskom vojskom u Malomu Polju, kod Bune, južno od Mostara. Imali su zadatak u noći na 26. travnja 1943. prebaciti se iz Mostara u Dubrave, a skupinu su, uz Neđu i zapovjednika Petra Krajinu, činili i Muhamed Bostandžić, Šerif Burić, Zajko Čustović, Muhamed Grebo, Salko Hadžajlić, Slavko Ivanišević, Abid Voloder, Rade Vuković, Slobodan Zurovac i Šefkija Žuljević.
Krenuli su iz Donje Mahale, Neretvu prešli čamcima u Baćevićima i krenuli k Akšamovu gaju, na uzvišenju Petak pokraj rijeke Bune. Kako im se dogovoreni vodiči nisu pojavili, ostali su tu do svitanja gdje ih je zatekao vlasnik posjeda Dušan Akšam koji im je uspio umaći. Odlučili su ipak slijediti dogovoreni smjer prema Dubravi te su se našli u okruženju iz kojega su se probili Bostandžić, Burić, Čustović i Voloder, dok su ranjeni Grebo i Hadžajlić poslije prebačeni u mostarsku vojnu bolnicu. Ranjeni je Nedeljko, ispraznivši spremnik svojega pištolja, odabrao smrt bombom koju je sam aktivirao kako ne bi pao u zarobljeništvo. Ostali su pripadnici skupine uhićeni i zatvoreni.
Spomenice palih boraca NOB-a Radoslavu, Darinki i Nedeljku 29. je studenog 1950. potpisao Josip Broz Tito. Čuvena je gradska tiskara u Mostaru, smještena u blizini negdanjega hotela Ruža, do 1992. nosila ime po Radi Bitangi, prema kojemu je imenovana i ulica koja se proteže od mjesta na kojemu je Darinka ubijena sve do staroga grada odnosno spoja s Onešćukovom u kojoj je odrastao. Tamo se, od Šemovca i Kapetanovine, u susjedstvu isprepliću i ulice Mustafe Bjelavca i Gojka Vukovića, čuvajući spomen na te ljude o kojima danas u Mostaru i izvan njega gotovo nitko ništa ne zna.
Spomen-područje Jasenovac Radu je upisalo među Srbe, kako ga Amerikanci još uvijek vode, dok čekam njihov odgovor na zahtjev za ispravak, a tamo na Partizanskomu groblju u Mostaru, i njemu i Darinki i Neđi polupane su simbolične nadgrobne ploče. Na njegovoj je bila uklesana 1941. kao godina i Lepoglava kao mjesto smrti.
Preživjela Nada, Radina i Darinkina kćerka i Neđina sestra, i sama prvoborkinja i sudionica Drugoga svjetskog rata, udala se za svojega suborca Franca Novaka s kojim je u braku, 14. travnja (na nadnevak Neđina rođenja), dobila sina nazvavši ga imenom Radoslav u spomen na svojega oca. Moja supruga, Radina praunuka, Nadina unuka i Radina (mlađeg) kćer darovala mi je dva sina, a imena njihovih predaka uklesana su i na spomen-kamenje Partizanskoga groblja u Mostaru, kao i Groblja mira na Bilima ponad Mostara.
Odgajam ih tako da znadu kako su njihove pretke, sa svih grana obiteljskoga stabla široke krošnje, povijesne sile bacale o oštre hridi snažnih gibanja koja su kušala slomiti ovo podneblje, namećući mu tuđe grbove i tuđe zastave. Odgajam ih tako da znadu da su, neovisno o tomu gdje im kosti pradjedova počivaju i pod kojim su okolnostima prešli s onu stranu grobnoga humka, jednako vrijedni Hrvati čiji su se potomci, obadva djeda mojih sinova, 1992. godine našli pod istim grbom i istom zastavom Herceg-Bosne jer nema te sile i toga gibanja koji bi nam iz zemlje mogli iščupati korijen. Odgajam ih tako da ne dopuste lažiranje i manipuliranje obiteljskim i narodnim imenom jer za njih nebrojeni umrli zadnji dah na bojištu povijesti ostaviše.
Darko Juka/Večernji list
crodex.net
