Od vremena tzv. Prosvjetiteljstva intenzivno, no i ranije od vremena renesanse svjedočimo duhovno-kulturnim promjenama koje sve snažnije nagrizaju kršćansku vjeru. Nije teška kvalifikacija kad se kaže da živimo u postkršćanskom svijetu.
Kršćanstvo, na žalost, više ne predstavlja „zdravi razum“ većine ljudi. Štoviše, mi danas – kao što je primijetio talijanski publicist Roberto de Mattei – živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu, i u kojemu je sve dopušteno osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskog poretka.
Zapadna su društva sve više protukršćanska, do razine da se kršćani koji ostaju vjerni biblijskomu nauku o spolnosti, braku i drugim fundamentalnim pitanjima – u kulturi i društvu, a sve više i u pravnome sustavu tretiraju kao šovinisti i fašisti. Spomenuti de Mattei tako piše o „sudskome suzbijanju dobra“, objavljuje na svom FB profilu udruga Vigilare.
Statistički podaci
Mnogi bi rekli da danas ne živimo u vremenu Dioklecijana, no progoni kršćana realnost su našega vremena. Prema statistikama organizacije „Open Doors“, koja već šest i pol desetljeća objavljuje podatke o progonu kršćana u izvaneuropskim zemljana, više od 340 milijuna kršćana danas pati od velikih progona i diskriminacije zbog svoje vjere.
Na vrhu liste od 50 zemalja koje najviše progone kršćane nalazi se ateistička Sjeverna Koreja. Prema procjenama UN-a u Sjevernoj Koreji živi oko 400.000 kršćana što je oko 1,5 posto stanovništva. Oko 50-70.000 kršćana nalazi se u radnim logorima i u zatvorima u strašnim uvjetima.
Ostale zemlje u kojima se kršćani najviše progone su prije svega one muslimanske. Vrh drže Afganistan, Somalija, Libija, Pakistan, Eritreja, Jemen, Iran i Nigerija. Svi znamo za prošlogodišnje nemile scene iz Afganistana, no ni u drugim državama položaj kršćana nije mnogo bolji.
Pakistan
Primjerice, u Pakistanu živi oko 4 milijuna kršćana što je oko 1,9 posto stanovništva. Kršćani u Pakistanu suočavaju se s ekstremnim progonima u svim područjima svog života. Vjernici koji su prešli s islama suočavaju se s najvećom razinom progona, ali svi kršćani se smatraju građanima drugog reda.
Kršćani, osobito muškarci, dobivaju poslove koji se smatraju prljavim i nečasnim te mogu biti žrtve svojevrsnog ropsko-obvezničkog rada. Neki kršćani su među srednjom klasom, ali ih se i dalje smatra inferiornim u odnosu na svoje muslimanske kolege i često se suočavaju s teškom diskriminacijom na radnom mjestu.
Kršćanske djevojke su u opasnosti da budu otete i silovane, a često su prisiljene udati se za svoje napadače i prijeći na islam. Zloglasni pakistanski zakoni o bogohuljenju koriste se za ciljanje kršćana, a islamske ekstremističke skupine žestoko ‘brane’ te zakone, uključujući napade ili ubijanje onih za koje se vjeruje da su ih prekršili.
Meksiko
Zanimljivo je da se na 37. mjestu od 50 našao i Meksiko kao ranije izrazito katolička zemlja. Kriminalne mreže, kako se navodi u izvještaju za 2021., proširile su se po cijelom Meksiku, a njihova sve veća borba za teritorijalnu kontrolu stvara okruženje u kojem se kršćani suočavaju sa stalnim rizikom da budu na meti nasilja.
Vjernici se doživljavaju kao prijetnja kriminalnim aktivnostima jer se protive korupciji i drogama ili zato što izričito odbijaju zahtjeve kriminalnih organizacija. U područjima pod kontrolom trgovaca drogom, članovi kriminalnih mreža izlažu žene zlostavljanju.
U područjima pod kontrolom kriminalnih skupina ili narkokartela, mladići su izloženi indoktrinaciji i prisilnom novačenju. Onima koji se odbiju pridružiti bandi ili sudjelovati u kriminalnim aktivnostima prijeti se, otima ih se ili čak ubija.
Kršćani obraćenici iz autohtonih zajednica na jugu zemlje također se suočavaju s progonima svojih obitelji i plemena jer su odlučili slijediti Isusa umjesto bilo koje tradicionalne vjere.
Kolumbija
Slično kao u Meksiku, i u Kolumbiji kao većinski kršćanskoj zemlji kršćani su progonjeni jer osuđuju korupciju i nasilje, traže mir i pravdu i odvraćaju mlade od pridruživanja bandama.
U Europi ne postoji logistički jaka organizacija kao što je Open Doors, a praćenjem netolerancije i diskriminacije kršćana bavi se OIDAC – Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians, sa sjedištem u Beču.
Europa
U godišnjim izvještajima prati se stanje u pet država koje su najviše skrenule prema postkršćanskom društvu. To su: Francuska, Njemačka, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Izvještaj kao glavne probleme po kršćane navodi religioznu nepismenost vlasti i medija, islamske pritiske, tretiranje kršćanstva kao političke stranke odnosno ideologije, ratoboran sekularni izričaj i pokušaje posramljivanja onih koji još nisu „prerasli religiju“.
Odnos prema kršćanima prati se u područjima posla, obrazovanja i politike. Prati se i postupanje prema crkvama u fizičkom smislu. Tako smo npr. imali primjer u Nici gdje je islamist Brahim A. ubio troje ljudi u katedrali. Osim toga, crkve su sve češće predmeti vandalizma i podmetanja požara.
Moderna Francuska, oblikovana na tekovina Francuske revolucije, školski je primjer borbenog sekularizma. Prema zakonu iz 2004. religiozni simboli, pa i oni kršćanski (u zemlji koja je ranije bila „Prvorođena kćer Crkve“) zabranjeni su u javnim institucijama. No zato napreduje islam pa već u Francuskoj imamo – to se na navodi u izvještaju, ali tako govore obavještajne procjene – oko 800 no-go zona, tj., šerijatskih geta.
Hrvatska
I u Republici Hrvatskoj sve su snažniji pritisci da se, kao i u vremenu komunizma, katolički sadržaji protjeraju iz javnoga života. Vjernike se u medijima ismijava i prikazuje kao ridikule, a pojedini pak „umjetnici“ nigdje tako ne testiraju vjerske slobode kao kad su u pitanju kršćanske svetinje.
To je „progresivno“ i „in“, no ne pada ima napamet vrijeđati islamske ili židovske svetinje. Svjedočili smo i sudskim postupcima protiv kršćanskih intelektualaca koji su kritički progovorili o tzv. LGBT ideologiji.
Svijet u globalu, da zaključimo, sve više postaje netolerantan za kršćane, oni su i dalje najprogonjenija vjerska skupina, a i aktualna COVID kriza koristi se za ograničavanje kršćanskih obreda i sadržaja.
No, ne boj se stado malo, rekao je Isus! Njegove riječi ne prolaze. One nam i danas trebaju biti putokaz jer je jedino Isus Krist – Put, Istina i Život.
