Na otvorenom susretu zajednice Nanovo rođeni, 4.11., Matija Ricov govorio je o jako važnoj temi domoljublja. Kakvo je to zdravo domoljublje? Kakav je odnos vjere i nacionalizma? Koja je uloga sjećanja u odgoju mladih generacija? Koliko je opravdano moliti za grijehe pokojnika? Ako da, na koji način? Postoje li izabrani narodi? Koja je uloga iseljeništva u našem društvu? Treba li se iseljeništvo vratiti ili biti stup evangelizacije u drugim zemljama? Odgovore na ova i mnoga druga pitanja, poslušajte u predavanju koje završava kratkom, ali upečatljivom i istinitom pričom koju prenosi prema zapisima Martina Đurđevića u njegovoj knjizi “Memoari sa Balkana (1858. – 1878.)”.
Memoari sa Balkana je djelo autora Martina Đurđevića rođenog u Doljanima kod Stoca u BiH, (1845. – 1913.), hrvatskog bosanskohercegovačkog kroničara, diplomata i pravnog stručnjaka. Nakon osnovne škole je otišao u Dubrovnik. Ondje je završio isusovačku gimnaziju na talijanskom jeziku. Dobro je naučio osmanski šerijatski pravni sustav i dobro je govorio njemački i talijanski. Poslije te škole posao je našao u osmanskom Državnom uredu za vezu zbog tih znanja. Službovao je u Mostaru, Sarajevu, Prištini i Bosanskom Brodu. Po izbijanju ustanka u Hercegovini i zapadnim dijelovima Bosne 1875. godine zaputio se iz Bosanskog Broda u Zagreb te preko Dubrovnika ka Crnoj Gori, gdje se stavio u crnogorsku službu, na raspolaganje knezu Nikoli. Netom prije austro-ugarskog zaposjedanja Hercegovine bio je u Mostaru u francuskom vice-konzulatu gdje je dočekao ulazak austro-ugarske vojske u Mostar. Vodio je knjigu svojih memoarskih zapisa. S obzirom na to da je svjedočio Hercegovačkom ustanku i austro-ugarskom zaposjedanju njegovi zapisi su važno povijesno vrelo.
Naime, u vrijeme tursko-austrougarskoga rata (1875-78) na sugestiju otomanskoga sultanata, koji je stao kršćanskoj raji obećavati brda i doline, “blagostanje i reforme” (str. 83) samo da ne ide u borbu za svoja prava i slobode, zapadni su se konzuli kao sultanovi glasnogovornici javili te pošli na pregovore s vođama jugoistočne Hercegovine.
Dođu tako konzuli međunarodne zajednice određenoga dana na hercegovačko-dalmatinsku granicu između Dubravice i Bijeloga Vira (str. 10).
Taj se dijalog odvijao ovako:
“Vaš ustanak i postupak nije opravdan”, rekoše konzuli.
“Dugovječne mukotrpnje opravdavaju naš ustanak..”, odgovoriše vođe.
“Ali je u sultana silna snaga i vojska, pa će vas sviju smrviti” dočekaše konzuli.
“Mrvi nas i tare već od 500 godina, pa evo nas još ima živih, da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu” — repliciraše vođe.
“Kad to malo kruha, što imadete u torbi, pojedete, čim ćete se hraniti? Ta pomrijet ćete od gladi”, zaprijetiše sankcijama konzuli.
Mijo Ljuban iz Sjekosa pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta, prožvaka i proždrije na očigled sviju, te reče:
“Evo ove Božje hrane neće nam nikada nestati”.
Kažu, da je engleski konzul Holomes zaplakao, kad je vidio taj prizor (str. 84).
