Paradigma Karla Poppera revolucionizirala je filozofiju znanosti. Prema Popperu, znanstvene teorije trebale bi proizvesti predviđanja koja mogu biti testirana. Ukratko, jedina značajka znanstvene teorije je to što se može pokazati pogrešnom. Velik broj pozitivnih dokaza ne može garantirati točnost znanstvene teorije dok je samo jedan kontra primjer dovoljan kako bi se odbacila. Nepogrešivost se često očituje u hipotezama koje nisu mjerljive.
Zamislimo dijete koje provodi eksperiment o postojanju Zubić vile. Iz perspektive djeteta, postojanje Zubić vile je valjana hipoteza. Iz urbanih legendi poznato je da se stavljanjem zuba pod jastuk dobiva novac od Zubić vile. U ovom primjeru važno je razumjeti da je već samo uvjerenje djece o postojanju Zubić vile dokaz za njeno postojanje. Bez obzira što svi odrasli znaju da Zubić vila ne postoji, iz perspektive djeteta, koje je čulo da Zubić vila postoji, to predstavlja određenu razinu dokaza u korist njegove hipoteze. Kada u noći stavi zub ispod jastuka i ujutro pronađe novce, vjerojatnost postojanja Zubić vile se drastično povećala. Kakva god stvarnost bila, prema ovakvoj postavci eksperimenta, postoje dokazi da Zubić vila postoji. Ako roditelji djetetu priznaju da su stavili novce ispod jastuka, dijete ne mora odbaciti svoju hipotezu. Zubić vila i dalje može postojati, može biti nevidljiva, možda uopće ne razmjenjuje zube za novce. Pretpostavka da će Zubić vila razmijeniti novce za zub nije bila testirana djetetovom hipotezom.
Ovaj primjer pokazuje kako postavljanje nemjerljivih hipoteza omogućava beskonačno skretanje argumentacije u obranu prvotne hipoteze, koja prema Popperu nikako ne može biti znanstvena.
Ako se pitate kakve veze Zubić vila ima s lockdownom, probajte u gornjem primjeru zamijeniti Zubić vilu s lockdownom (moguće je ubaciti i neke druge nefarmaceutske intervencije). Hipoteza lockdown radi, kao i hipoteza Zubić vila postoji, nemjerljive su hipoteze i one nikada ne mogu biti odbačene. Pričekajmo još dva tjedna pa će Zubić vila doći, Zubić vila ne radi ako se djeca druže, Zubić vila radi kada su djeca dobra, djeca ne nose makse pa Zubić vila ne radi…
Kada bismo ove neznanstvene hipoteze zamijenili znanstvenima, one bi bile formulirane u stilu: Zubić vila će svaki zub zamijeniti za određeni iznos; lockdown će za 2 tjedna nakon uvođenja smanjiti broj pozitivno testiranih PCR testom za određeni postotak.
Ono što je Zubić vili i lockdownu zajedničko je to da postoji nepoznata varijabla koja može učiniti varijable uvođenja lockdowna i postojanja Zubić vile nerelevantnima (eng. explain away). U jednom slučaju su to očito roditelji, dok je u drugom situacija puno složenija. Ovakve varijable mogu se objasniti tako da ih kontroliramo, odnosno koristimo kontrolne skupine u istraživanjima.
Najbolja istraživanja za vrijeme pandemije proveli su Danci, koji su testirali kvalitetno definirane hipoteze za korisnost lockdowna i maski. Ta istraživanja su pokazala da lockdown nije značajno utjecao na smanjenje pozitivnih testova na tisuću stanovnika te da nošenje medicinskih maski nije imalo značajan utjecaj na broj pozitivnih testova, u odnosu na kontrolne skupine. Kvaliteta ovih istraživanja nije spriječila kritičare da iznose napade poput – “istraživanje ne može pokazati da maske štite druge od nas, a zato ih nosimo”, kršeći osnovnu Popperovu ideju.
Kritičari lockdowna imaju težak posao dokazivanja utjecaja sezonalnosti na broj slučajeva. Također i u ovom slučaju treba izbjeći neznanstvene hipoteze poput – sezonalnost smanjuje broj slučajeva. Hipoteza o sezonalnosti ne mora imati nikakve veze s lockdownom, ali mora biti mjerljiva. Javni diskurs je neznanstvenim hipotezama pomaknut u smjeru toga da lockdown radi pa je dokazivanje sezonalnosti, koju je teško definirati izrazito nezahvalan posao.
Medijima i političarima ovakve neznanstvene hipoteze predstavljaju osnovu za donošenje ograničenja na slobodu, a sve pod blagoslovom znanstvenika. Ne postoji autoritet koji djeci može objasniti da Zubić vila ne postoji i da kontroliranjem društva ne mogu pobijediti virus, ako oni to ne žele prihvatiti. Nažalost, zasad se čini da ni znanost ne može odigrati tu ulogu. Znanost može odbaciti određene hipoteze, producirati teorije koje daju dobra predviđanja, ali ne može pobijediti strah, interes, politiku i medije. Ovo su samo neki od razloga zašto je znanost neadekvatan princip na kojemu se temelji trenutna politika i društvo, za razliku od naizgled zaboravljenog, dokazanog principa liberalizma.
