Ovaj klinac nije samo glas, on je neki katalizator svega dobrog, sjetnog, jednostavnog, poznatog, svega onoga što je valjalo u životu i što valja…”
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
Taman si u ovom, kako ga nazivaju, depresivnom siječnju vrtim Matoševu, depresivniju od siječnja, ‘1909’ po glavi, kadli u subotu neviđeni izboj svjetla na mjestima na kojim bi to najmanje očekivala – zagrebačkoj Areni i HTV-u.
Osim sporta, malo je stvari koje baš onako pokažu da je sve OK.
Da će sve biti dobro bez obzira na moralnu, duhovnu i kulturološku kaljužu u koju sve više klizimo.
Bez obzira na tomaševiće, plenkoviće, pupovce, joviće, habijane i milanoviće…Bez obzira na prije, brene, let 3…
Kad se razgrne zavjesa, kad nestane pijesak kojeg nam u oči bacaju mainstream mediji, stvari funkcioniraju. Hrvatska je dobro.
Hrvatska koja vapi za onim lijepim, građanskim, kulturnim, koja vapi za pobožnim, skromnim i domoljubnim, i dalje postoji.
Nema je u medijima. Nema je u novinama. Al je tu. Još je tu…
Zašto ovaj nalet optimizma?
Nakon Prije i njezine svekrve Brene, u Areni u subotu nešto posve drugo. Bi li domoljubni koncertni spektakl u režiji, sada za spektakle već prekaljenog Laudato TV-a, napunio kao Prija – pet dana zaredom Arenu? Možda i bi. No nije to presudno. Napunili su jednu Arenu.
Bez pompe, bez reklama, bez stotina afirmativnih TV priloga i reklama za čarape na javnoj TV.
Genijalno!
Reći će Plenković, kao ovog ponedjeljka u još jednoj svojoj ispraznoj, bahatoj tiradi, ovaj put usmjerenoj prema heroju Domovinskog rata Stipi Mlinariću u Saboru…Pa koliko je prošlo od 1991., koliko od 1995.? Od mirne reintegracije?! A vi još o tome?!
Da!
Da ga na vlasti ne održava Pupovac, da uz pomoć te koalicije etnobiznis srpske nacionalne manjine nije dignut na super razinu gotovo eksponencijalnim rastom novca koje im daje taj isti Plenković, ne bi niti Mlinarić stalno pričao kako su ga tukli u logoru. Posebno na taj 15. siječnja 1992.
Ne bi Mlinarić i dan danas tražio kosti mirotvorca Ivana Šretera…HDZ-ovca čiju je strašnu sudbinu mogao rasplesti isti taj Pupovac.
Kakvo ludilo, kakav paradoks!
Opet u crnilo…Nazad na izboj svjetla u subotu.
Kapa do poda mladom gospodinu
HTV 1, The Voice. Zgodna forma, odlična produkcija. Donekle zabavan žiri. Mladi ljudi koji famozno pjevaju, neki isto tako i izgledaju. Pokušavaju u emisiji uživo impresionirati gledatelje i svoje mentore. Biraju balade, tugaljivo sve nešto, i jedan u nečemu što podsjeća na luđačku košulju ne prestaje s kreveljenjem i skakanjem po pozornici…
I onda izlazi klinac od 18. godina i sve što nosi je svoj glas. Izvanserijski. Koji usisava sve oko sebe.
Sitan je, smiren, nema tu puno ekspresije. Nema tetovaže, nalakirane nokte, ne ulizuje se.
Zove se Martin Kosovec i on je pobjednik ovogodišnjeg THE VOICE HRVATSKA
I onda krene.
Moja Zemlja. Vice Vukov. Pjesma prvi put otpjevana 1971. Hrvatsko proljeće…
I dogodi se ono nešto. Ne samo zbog tog njegovog glasa koji se ne da riječima opisati, već glas u kombinaciji s pjesmom.
Reakcija publike u studiju – nevjerojatna.
Žiri se diže.
Damir Urban plješće…
Martin ide dalje glasovima gledatelja.
Nakon emisije, Moja Zemlja u njegovoj izvedbi eksplodirala je na YouTubeu.
Ovu su samo neki od komentara one Hrvatske koja toliko čezne za ovakvom čistom emocijom. Za domom. Ne samo kućom.
Tvoja zemlja
”On nije samo glas, on je neki katalizator svega dobrog, sjetnog, jednostavnog, poznatog, svega onoga što je valjalo u životu i što valja…”
”Iznimno jedinstven vokal. Pjesmu je otpjevao dostojanstveno i sa sigurnošću mogu reći da je večeras probudio domoljublje hrvatskog naroda”.
”Kao što je Dino rekao – Martin, k’o da si branio državu ovom pjesmom. Ovo je bilo vrhunski. Ti si THE Voice :)”
”Slušam već dvadeseti put, ne samo zato što je ova izvedba nešto izvanserijski i neizrecivo dobro, nego i da pročitam sve do jednog komentara i vidim kako si ujedinio cijelu Hrvatsku, a to nije lako. Bravo, Martine.”
Eto, kapa do poda mladom gospodinu.
I hvala što mi je vratio nadu da se možemo vratiti kući.
Da lijepo i plemenito nije out. Kao ni domoljublje…
Da performansi s golim pozadinama i ”K… u čelo” nisu sve što nam je preostalo.
Da je ovo naša zemlja…
Izvor: narod.hr
