Vjerojatno će biti primorani na izbor između hrane i grijanja. Neki dijelovi EU takav izbor neće niti imati. Tj. sve veći broj njihovih građana neće imati novca ni za jedno ni za drugo
EU i Velika Britanija padaju u sve dublju krizu. Visoka inflacija, rast cijena energenata i neizvjesnost oko njihove nabave sve više potresaju društva europskih zemalja.
Veliku Britaniju pogađa val štrajkova uz ozbiljne prijetnje da će od 1. listopada građani prestati s plaćanjem režija.
Val prosvjeda
Britaniju pogađa val štrajkova, uključno i u glavnoj luci te zemlje. Uz ozbiljne prijetnje da će od 1. listopada britanski građani prestati s plaćanjem komunalnih režija. Biti će primorani na izbor između hrane i grijanja. Na to je, kao na mogućnost, jučer upozorio i gradonačelnik Londona. Ali neki dijelovi EU takav izbor neće niti imati. Tj. bit će sve veći broj njihovih građana koji neće imati novca ni za jedno ni za drugo.
Nizozemsku već mjesecima potresaju veliki prosvjedi poljoprivrednika. Između ostalog i zbog namjere vlade da do 2030. godine devastira njihov stočni fond u sklopu „zelene agende“ tj. borbe za smanjenje emisija ugljičnog dioksida.
Sve je teže stanje i u Francuskoj. A najteže je u Njemačkoj koju potresa velika energetska kriza s potpuno neizvjesnim posljedicama tijekom nadolazeće zime. Kako po građane tako i po industriju odnosno gospodarstvo te zemlje u cjelini. Kada znamo što Njemačka znači za ukupno gospodarstvo EU stvari izgledaju još crnje.
Pad eura
Sve je to skupa dovelo do novog neugodnog presedana. Po prvi put u dvadesetogodišnjoj povijesti eura, ta je valuta jučer pala ispod američkog dolara. Jedan euro iznosio je 0,9934 dolara. Radi se o padu za čak 1% (info: Financial Times).
Koliko je sve ovo povezano svjedoči i podatak istog medija, da je pad europske valute posljedica rasta referentne cijene plina TTF u Europi za više od 10 posto na visokih 292,50 eura po megavat satu (85 dolara po milijunu britanskih toplinskih jedinica).
Običnim građanima je jednostavnije shvatiti kada cijene plina izražavamo u dolarima po m3. Pa bih u tom smislu kazao kako je jučer preskočila 3000 dolara za 1000 kubičnih metara. U Ujedinjenom Kraljevstvu cijene plina za isporuku sljedeći dan porasle su za čak 33 posto (57 dolara za milijun BTU).
„Rast europskih cijena TTF-a na više od 14 puta veći od prosjeka prošlog desetljeća mogao bi smanjiti industrijsku proizvodnju u kontinentalnoj Europi i gurnuti regiju u recesiju“. Ovo navodi FT, a upozorava i na rast zabrinutosti zbog mogućeg povećanja kamatne stope američke središnje banke (Fed) – puno agresivnijeg od Europske središnje banke (ECB).
Plinske igre i glupost Bruxellesa
Stvar dodatno usložnjava ruski plinski div Gazprom. On je najavio početak tehničkog održavanja (remonta) plinovoda Sjeverni tok (1) koji dnom Baltičkog mora vodi u Njemačku. Remont bi trebao početi početkom rujna. Koliko je to neugodno po Njemačku nije potrebno govoriti.
Dovoljno je podsjetiti kako je smanjenje dotoka ruskog plina kroz taj plinovod na svega 20% od dotadašnje norme, od lipnja više nego udvostručio cijene plina u kontinentalnoj Europi (info: Financial Times).
Još jedna neugodnost po Europu stiže iz Azije. Tamo su cijene ukapljenog plina porasle zbog početka njegove kupnje od strane tamošnjih komunalnih tvrtki uoči zime. To je također utjecalo na rast cijena „plavog energenta“ na europskim tržištima.
Od europskog tranzicijskog energetskog „zelenila“ na kraju bi moglo ostati vrlo malo. Cijene energije iz obnovljivih izvora ionako su u startu (još puno prije izbijanja sadašnje energetske krize) bile visoke zbog skupoće tehnologija tj. samih projekata. O tome svjedoči i neugodna spoznaja o ponovnom korištenju „omrznutog“ ugljena u Njemačkoj. Ali jednako je tako i diljem EU. Ponovno se u pogon stavljaju i nuklearne elektrane. One su ionako neopravdano stavljene u kontekst zagađivača s obzirom kako nema baš nikakvih štetnih emisija CO2 u atmosferu.
Sve je ovo skupa proizvod katastrofalne strateške energetske politike Bruxellesa. Ali i zabluda oko alternativnih izvora energije koji su trebali osigurati neometan tj. relativno bezbolan prijelaz s fosilnih na obnovljive izvore.
To se nje pokazalo mogućim (barem ne lako i brzo), o čemu su svjedočili i poremećaji u EU oko opskrbe prirodnim plinom i njegovim podivljalim cijenama još od ljeta prošle godine, puno prije ruske vojne intervencije u Ukrajini.
Ona je postala katalizator tog negativnog procesa (iako ju se u zapadnim političkim krugovima često ističe kao glavni uzrok što nikako nije), u kojeg je unijela i dodatni opterećujući geopolitički element.
Drugim riječima, osim gluposti Bruxellesa, na energetsku krizu u Europi sada nedvojbeno utječu i ruske geopolitičke igre. Pri tom treba naglasiti kako Moskva ovakav „osakaćeni“ scenarij oko plasmana svojih energenata u EU sigurno nije željela (oni su plod sankcijske politike EU prema Rusiji nakon 24. veljače tj. dragovoljnog odricanja Bruxellesa od ključnih ruskih energenata – najprije ugljena, nafte (od početka iduće godine) i postupno plina).
Zbog takve politike Bruxellesa (zbog koje, dugoročno gledano, na EU energetskom tržištu Rusija više neće imati što tražiti), Moskva se okrenula Istoku tj. Aziji, a sada Europskoj uniji uzvraća udarac krajnje bolno.
Profitiraju Sjedinjene Države
Pri tom u čitavoj ovoj „velikoj igri“ profitiraju samo Sjedinjene Države i njihov LNG biznis. Amerika sada ima otvoren put prema Europi. Međutim problem za Europu je taj, što taj ukapljeni plin na američkom tržištu košta 333 dolara (podatak od prošlog tjedna), dok ga američke tvrtke u EU prodaju po cijenama većim od 2000 dolara.
Istodobno se ruski plin, koji prema još važećim dugoročnim ugovorima uredno pristiže u pojedine države EU, prodaje po cijeni do 300 dolara, uz zajamčene isporuke.
Pokrenite Sjeverni tok 2 i riješite problem
Zato i nije nikakvo čudo da se iz visokih njemačkih političkih krugova (zamjenik predsjednika parlamenta – Bundestaga, iz redova Zelenih! i ne samo on) sve češće čuju riječi o potrebi pokretanja plinovoda Sjeverni tok 2, a nakon obnavljanja zaliha taj bi plinovod Berlin onda opet zatvorio, ne navodeći što o takvim političkim akrobacijama misli Moskva.
Taj prijedlog autori obrazlažu slijedećom logičnom činjenicom. Kakva je razlika u tome stizao plin kroz njega ili kroz plinovod Sjeverni tok (1), kada se u oba slučaja radi o ruskom plinu?
Razlike, naravno, nema. Ona se ogleda isključivo u gluposti njemačke vlade koja je olako dozvolila da ju se uvuče u po Njemačku krajnje opasnu energetsku bitku između SAD-a i Rusije a da prije toga nije osigurala energetsku sigurnost svoje zemlje. Jer to je Berlin sigurno mogao učiniti.
Jednako kao što je učinio i Tokio (također u Drugom svjetskom ratu poražena strana, pod „daljinskim upravljanjem“ SAD-a po pitanju vanjske i sigurnosne politike) osiguravši da japanske tvrtke nastave sudjelovati u ruskim energetskim LNG projektima na Sahalinu (čak i pod novim ruskim uvjetima, nepovoljnijim po inozemne sudionike u tom projektu) i u čemu ga Washington nije mogao spriječiti.
Podsjećam da je unosni LNG projekt (jedan od najvećih na svijetu) na tom najvećem ruskom otoku na Dalekom istoku zbog poštivanja sankcija nevoljko napustio i britansko-nizozemski Shell. Tim više je odluka Tokia jasna potvrda promišljene energetske politike Japana.
Jer zna Washington dobro kolika je važnost Japana po američke geopolitičke interese u Indo-pacifiku (naravno, to zna i Tokio). Jednako kao što zna i kolika je važnost Njemačke po američke interese u Europi.
Ali to, na žalost, nije znala vlada njemačkog kancelara Olafa Scholza. Ona je, prema najnovijim istraživanjima koja je upravo objavio tamošnji medij Bild am Sonntag, na najnižoj razini popularnosti od njezinog formiranja – na svega 22 posto. Scholz je, tako, još brže (u svega 9 mjeseci vladavine), po negativnosti svoje politike uspio nadvisiti i američkog predsjednika Joe Bidena. Njega, koji vlada 21 mjesec podržava svega 30-ak posto Amerikanaca. To je najniži pokazatelj za bilo kojeg predsjednika SAD-a od kada postoje takva istraživanja.
Ali nije problem u političarima i njihovoj popularnosti. Problem je kada zbog njihove gluposti i katastrofalnih odluka pate njihovi građani, a u konkretnom slučaju i čitavi svijet.
Izvor: geopolitika.news / Zoran Meter
