Analizu izraelsko-palatinskog sukoba pojasnio je politički tajnik novoosnovane stranke ‘Hrvatsko bilo’ dr Ivica Granić.
Objavu prenosimo u cijelosti:
▶️ Hamas je masakrirao Židove jer na to imaju pravo, a židovski masakr u Gazi polazi od pretpostavke da tamo ne žive Palestinci nego barbari
Prije nekoliko dana Opća skupština UN-a glasovala je o rezoluciji ‘Zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obveza’, koju je predložio Jordan, a kojom se traži prekid napada Izraela na Pojas Gaze, radi dopreme humanitarne pomoći. Hrvatska je, uz 13 drugih država, bila protiv. Četrdeset pet država se suzdržalo i 120 je bilo za jordanski prijedlog. Analitičare je hrvatski stav jako iznenadio, mnogi, a među njima i predsjednik Milanović, smatraju da je Hrvatska trebala biti barem suzdržana. Mnogi također smatraju kako je ovakvom odlukom vlada dugoročno nanijela štetu međunarodnom ugledu Hrvatske, neki idu i korak dalje te tvrde kako je vlada svojom odlukom nepotrebno kompromitirala nacionalnu sigurnost i izložila Republiku Hrvatsku potencijalnim ugrozama. Što je vrlo vjerojatno točno.
Na svu sreću rezolucije donesene na Općoj skupštini nemaju nikakvu konkretnu težinu, tek samo simboličnu. Tijelo UN-a koje donosi konkretne odluke je Vijeće sigurnosti, a u njemu stalne članice SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija imaju pravo veta. Zanimljivo je da je odnedavno naš najvažniji politički i sigurnosni partner Francuska glasala za jordansku rezoluciju. Isto kao i Španjolska. Očigledno je da je svaka država prije glasovanja odvagnula za i protiv, pri čemu je samo stanje u Pojasu Gaze bilo možda i najmanje važno. Zbog čega je onda Hrvatska bila protiv? Sigurno ne zbog ‘ustaških zločina’, jer onda bi Njemačka imala najviše razloga da bude protiv. Zasigurno ne i zbog Izraela. Zaključno, zbog nečega je premijeru Plenkoviću bilo izuzetno važno da se ovog puta svrstamo uz Sjedinjene Države, pa makar tako bili protiv ostatka svijeta. A staro je pravilo da se sva jaja u vanjskoj politici ‘ne trpaju u istu košaru’.
S druge strane, ono što zapravo iznenađuje, površnost je kojom se, prije svih, mediji odnose prema aktualnom sukobu na Bliskom istoku. Desetine novinara, komentatora i kolumnista tjednima rolaju ‘duboke analize’, koje se uglavnom vrte oko toga tko će na koju stranu, tko je za Židove, a tko za Palestince. Bez ikakvog smislenog odgovora ili analize koja bi čitateljstvu jasnije predočila genezu sukoba, koja bi svijet u konačnici mogla gurnuti čak i na sam rub katastrofe.
▶️ Politička filozofija Stuart Milla
Nije teško razumjeti glavnu misao iznesenu u osvrtu engleskog filozofa, ekonomista i političara John Stuart Milla, kojom se referira na odnose, kako navodi, ‘civiliziranih’ i ‘manje civiliziranih’, odnosno ‘barbarskih naroda’. U spomenutom osvrtu Mill doslovno zaključuje kako ‘civilizirane države, čiji su susjedi barbari, imaju obvezu takve susjede ili sasvim pokoriti, ili im eventualno nametnuti vlastiti autoritet’. I to u tolikoj mjeri, navodi dalje Mill, koliko je potrebno da im se ‘slomi duh’.
Ako bismo ratne sukobe u Izraelu, odnosno Gazi, analizirali u kontekstu spomenute doktrine Stuart Milla, moglo bi se zaključiti kako je upravo Izrael pribjegao tome. Jer, po toj doktrini, ‘civilizirane države nisu dužne voditi računa i pridržavati se pravila morala ili zakona’. Mill se također osvrnuo i na međunarodne političke odnose, te vrlo otvoreno zastupa stajalište kako ‘vjerovanje da u međunarodnim odnosima isti kriteriji i ista pravila međunarodnog morala vrijede u odnosima među civiliziranim narodima, kao i u odnosima civiliziranih i barbarskih naroda, velika je pogreška koju državnici jednostavno – ne smiju počiniti’.
Ako netko misli kako je ova politička teorija, doktrina ili kako god, zbog protoka vremena i stanovitog civilizacijskog skoka, odbačena od civiliziranoga svijeta, kao nešto zaboravljeno i skriveno duboko u povijesti, čini veliku pogrešku. Kako stvari stoje, doktrina ‘privilegije civiliziranih’ da čine što god hoće s ‘barbarima’ i te kako je aktualna i danas.
▶️ Odnosi SAD-a i Izraela
Onome tko prati situaciju nije promaklo nedavno javno obraćanje Benjamina Netanyahua američkom predsjedniku Bidenu u Tel Avivu. Tom je prilikom izraelski predsjednik kazao kako je Biden, dajući potporu Izraelu, zapravo ‘jasno povukao crtu koja civilizaciju razdvaja od barbara’.
Kako bi bili izbjegnuti nesporazumi i stupice eventualnog svrstavanja ne jednu od zaraćenih strana, spomenutu doktrinu Stuart Milla ne treba promatrati jednostrano niti jednosmjerno, niti ‘uzimati’ isključivo onda kada ona odgovara vlastitim političkim stavovima ili promišljanjima. Naime, uvijek se, a posebice u novijoj povijesti, pokazalo da što je imaginarna crta (razdjelnica) ‘civiliziranih’ i ‘barbara’ jasnije i čvršće povučena, to je nasilje i ratni zločin bilo lakše pravdati. Bez obzira s koje strane bivao počinjen. Nije li i program Hitlerova NSDAP-a pretežito počivao na toj teoriji ili ideologiji. Također, u svome djelu ‘Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka’ Samuel Huntington se dotiče spomenute problematike. ‘Sukob civilizacija’ definitivno je jedna od najznačajnijih knjiga koje su se pojavile nakon svršetka hladnog rata.
▶️ Sukob civilizacija
Ako bismo, naime, aktualni rat u Gazi, njegove uzroke i posljedice, analizirali kroz prizmu spomenutog, moglo bi se zaključiti kako je rat u Izraelu ništa drugo nego: sekularni ekvivalent podjele svijeta na vjernike i nevjernike! Slijedom čega se Hamas i odlučio masakrirati Židove. Hamas smatra kako na to ima pravo! Jer, mogućnost da ipak neki Židov nije za nešto kriv, ili da je tek samo civil, zapravo nije bitna. Takva mogućnost jednostavno ne postoji. Ali, takva mogućnost ne postoji niti ‘s druge strane’ ratne crte. Spomenuta doktrina, naime, na koju se vrlo vjerojatno očitovao Netanyahu, ‘dozvoljava’ Židovima masakr nad Palestincima, jer spomenuta doktrina posve isključuje mogućnost da stanovnici Gaze nisu civili. Oni su, prije svega, barbari!
Ako židovsko – palestinski rat definiramo kao sekularni ekvivalent podjele svijeta na vjernike i nevjernike, u suglasju smo i s Huntingtonom, koji smatra kako je svijet podijeljen na nekoliko glavnih civilizacija: Kršćansku, koju čini zapadni svijet, zatim Latinska Amerika te pravoslavni svijet. Istočni svijet, koji kao zasebne cjeline sadrži budističke zemlje Istočne i Jugoistočne Azije, sinosfera, odnosno države pod kineskim kulturnim utjecajem, indosfera, odnosno države pod indijskim kulturnim utjecajem. Japan se definira kao specifična civilizacija, te na koncu Islamski svijet, i civilizacije subsaharske Afrike. Huntington kao moguće glavno ‘žarište’ sukoba navodi ‘zemlje razdjelnice’, odnosno područja gdje se pojedine civilizacije dodiruju, pri čemu je posebno istaknuo da su takvi sukobi najžešći na rubovima islamskog svijeta s drugim civilizacijama. Smatra da će takvi sukobi vremenom eskalirati u sukobe između ‘ključnih zemalja’ svakog od tih svjetova. Nije li spomenuti rat u Izraelu upravo na tragu ovih teorija.
▶️ Viši i niži narodi
No, vratimo se Stuart Millu i njegovoj teoriji, koja je ujedno bila ključna doktrina politike iz koje se zapravo ‘rodio’, odnosno proistekao Izrael. Nije li upravo stav da ‘civilizirane’ države, na čelu s Britanijom, nisu dužne ‘nižim’ narodima pružati zaštitu i prava koja su rezervirana za njih, za odabrane, a na štetu onih naroda za koje se smatra kako ne pripadaju civiliziranom čovječanstvu.
No, povijest odnosa Izraela, prije stjecanja neovisnosti, i Britanije prolazio je kroz razne faze. Veliki problem Britanaca za 23. godine upravljanja Palestinom (1923-1948) bio je u tome što, figurativno rečeno, nikako nisu mogli razlučiti tko je tamo barbar, a tko nije. Najčešće su Arapi odgovarali opisu barbara, ali bilo je i drugačijih perioda.
▶️ Židovi vs Britanci
Obično se smatra kako Britanci i Židovi oduvijek imaju izvrsne odnose. No, povijest britansko – židovskih odnosa pamti i drugačija razdoblja. Osim događaja iz 1920. godine i žestokog vjerskog sukoba zajednica nastanjenih u Jeruzalemu, kada je zapovjednik britanskih snaga u Egiptu i Palestini, general Congreve, napisao su zapravo ‘svi jednako odbojni. I Arapi, i Židovi, i Kršćani, u Siriji i Palestini, sve je to običan zvjerski narodi’, pamtimo događaje iz perioda drugog svjetskog rata, tijekom 1943. i 1944. godine. Nacionalna vojna organizacija ‘Irgun’, na čijem je čelu bio Menachem Begin, kao i militaristička grupa ‘Lehi’ pod zapovjedništvom Yitzhaka Shamira, započele su žestoku kampanju protiv Britanaca. Nakon čega su svi Židovi, ne samo u Palestini nego i u dijaspori, bili na udaru Britanaca, i to kao ‘barbari koje je dozvoljeno kolektivno kažnjavati, bez ograničavanja zakonom’. ‘Židovska agencija’, koju je u to vrijeme vodio David Ben-Gurion, kasniji premijer Izraela, primila je tada od vlade Winstona Churchilla vrlo oštru poruku, s upozorenjem da će ‘u slučaju odbijanja aktivne suradnje s Britanijom na iskorjenjivanju terorizma koji provodi židovska zajednica u Palestini, osjetiti punu snagu britanskih kaznenih mjera’.
U kontekstu tada aktualnog holokausta takve prijetnje zvučale su gotovo nevjerojatno, ali rezultat je bio da je praktički čitava židovska zajednica poistovjećena s teroristima, britanski vojnici i policajci imali su odriješene ruke za oružane napade na kibuce, u kojima su civili terorizirani, prebijani, u nekim slučajevima i ubijani. Sve je kulminiralo događajem kada je ‘Irgun’ javno izložio tijela dvojice obješenih britanskih zapovjednika, prethodno kidnapiranih, nakon čega su izravne posljedice britanske mržnje osjetili Židovi diljem Britanije. Tjednima su trajali antisemitski neredi u Engleskoj i Škotskoj, praćeni napadima na sinagoge, paljenjem trgovina i skrnavljenje grobova. Na zidovima je svugdje pisalo ‘Objesiti sve Židove’, i ‘Hitler je bio u pravu’.
▶️ Smirivanje situacije
Nakon određenog vremena, posebice u svjetlu holokausta, došlo je do smirivanja. Na žalost, primitivno poistovjećivanje manjine s većinom, i zlo prebacivanja krivnje na nedužne, tada nisu predstavljali odstupanje od normi. Bili su, kao što su dijelom i danas, izraz kolonijalističke ideje da narodi (barbari) snose krivnju upravo kao narod, a ne kao pojedinci. Zvjerstva pojedinaca tumačila su se kao izraz kolektivnog civilizacijskog deficita, koji, analogno, zaslužuje kolektivnu kaznu. Baš kao što je pisao Mill, ‘okrivljena rasa mora se pokoriti ili podvrgnuti dominaciji koja će joj jednom zauvijek slomiti duh’. Moglo bi se zaključiti kako je ta logika, na žalost, i danas aktualna u Izraelu. Teroristi su poistovjećeni (kao što su i željeli) s narodom za koji tvrde kako ga predstavljaju. Narod se tako svodi na zločine počinjene u njegovo ime, i zbog njih biva kažnjen. Takva logika, osim što povećava značenje i utjecaj, te učvršćuje pozicije terorista, istovremeno ukida individualnost civila, koji su svedeni tek na pripadnost kriminaliziranoj grupi.
▶️ Suživot Židova i Palestinaca
Pravo je pitanje, dakle, mogu li Židovi i Palestinci danas nadići takav (kolonijalni) pristup? U obraćanju Amerikancima 19. listopada Biden je eksplicitno odbacio bilo kakvu mogućnost kolektivne krivnje Palestinaca. Hamas, dakle, ne predstavlja palestinski narod. Biden je također tom prilikom kazao kako su on i ‘Netanyahu razgovarali o postupanja u skladu s pravilima ratovanja. To podrazumijeva zaštitu civila u najvećoj mogućoj mjeri. Ljudima u Gazi hitno su potrebni hrana, voda i lijekovi’. No, Biden nije rekao je li Netanyahu pristao, i odustao od logike kolektivne krivnje i poštivanja međunarodnog prava. Ostalo je nejasno i što će SAD poduzeti ako Izrael odbije pridržavati se pravila ratovanja, ili ako bi blokirao isporuke hrane, vode i lijekova civilima u Gazi. Jesu li načela o kojima Biden govori preporuke ili postavljeni ultimatumi, prijedlozi ili zahtjevi?
▶️ Moral i zakon
Bilo kako bilo, jasno je kako se čovječanstvo nalazi pred jednim od prijelomnih povijesnih trenutaka. Jednim od onih u kojima odluke koje se donose mogu odrediti budućnost svijeta u nadolazećim desetljećima. Također je moguće i da je katastrofa koja se upravo događa posljedica povratka starom kolonijalnom načelu, kojim se čovječanstvo dijeli na ljude vrijedne zaštite, vrijedne pravila morala i zakona, i one koji to ne zavrjeđuju. Druga mogućnost je da ‘granica’ između ‘civilizacije’ i ‘barbara’ ne dijeli različita društva i narode jedne od drugih, već da prolazi posred njih.
