Voditelj i pisac Bruno Šimleša nedavno je objavio tekst u kojem razrađuje svoju viziju “novog muškarca”. U našem odgovoru nećemo se baviti ispraznošću njegovih mantri, njegovim nekritičkim perpetuiranjem progresivističkih truizama, niti ćemo propitivati izostanak dublje argumentacije za iznesene tvrdnje. Umjesto toga, njegove ćemo teze sagledati kao mikroprimjer šireg problema našeg doba, koji možemo sažeti terminom signaliziranja vrline. Moderno je društvo, naime, odbacilo vjeru u objektivnost morala, odbacilo je nadsvjetovnu sferu iz koje univerzalna moralna načela proizlaze. To nas, međutim, nije odvelo prema dugo najavljivanoj pluralističkoj utopiji, već u krajnju polarizaciju naše civilizacije utemeljenu na zatupljujućem pseudomoraliziranju. Ta polarizacija prisutna je i u Šimlešinoj objavi, koja nameće svjetonazor zasnovan na neomarksističkoj podjeli muškaraca i žena, pretvarajući ih kroz antimaskulinu retoriku u vječne protivnike umjesto u egzistencijalne suputnike. U nastavku ćemo ovu problematiku analizirati kroz prizmu filozofije i antropologije Renéa Girarda.
Tribalističko cjepkanje zapada najzornije se očituje u užarenoj političkoj areni SAD-a, gdje trenutno dominira tzv. politika identiteta, koja članove društva promatra prvenstveno kroz njihovu pripadnost kolektivu rase, spola, seksualnosti, a najnovije i roda. Takvi okviri, koje su u ovom stoljeću oživjeli progresivci, predstavljaju povratak u neka ranija vremena, vremena poganštine, kada nije postojala jasna nit koja nas ujedinjava u našoj civilizacijskoj, ali i ljudskoj pripadnosti. U prošlim vremenima plemenskog razmišljanja svako je pleme bilo dogmatično uvjereno u dobrotu “naših” i zlo “onih drugih”. Progresivne su nas struje resetirale na tu paradigmu nakon što su preuzele uzde modernog društva. To su učinile tako što su prvo radikalno relativizirale sve što ima veze sa zapadnom kršćanskom tradicijom, do mjere njezine potpune dekonstrukcije, da bi zatim, umjesto utopijskog pluralizma, ispražnjenom društvu nametnule svoje nove dogme, tj. dogme svog plemena. Toliko su se, dakle, okrenuli protiv svoje kršćanstvom natopljene prošlosti da su za njezino rušenje bili spremni platiti cijenu odlaska u još davniju prošlost.
Francuski filozof René Girard pisao je o tome kako je upravo kršćanstvo bilo ona nit koja je zapadnoj civilizaciji omogućila da postane civilizacijom, odnosno da se njezini članovi povežu u smislenu cjelinu. No, ono je učinilo i više od toga. Prema Girardu, kršćanstvo je unikatan sustav vjerovanja jer ne pruža samo zajednički vrijednosni okvir jednoj skupini ljudi, već taj okvir proširuje na cijeli svijet. Svi smo mi u očima kršćanstva stvoreni od istog Stvoritelja, stoga u svima nama, neovisno o našim grijesima i identitetskim pripadnostima, sija njegova jednaka iskra. Girard upozorava da je to istinsko zajedništvo naše civilizacije, nasuprot prevalentnih labilnih modernih grupiranja, ostvareno kroz osobu Isusa Krista, kroz Stvoriteljevo utjelovljenje, kroz njegov Božanski život na ovome svijetu te kroz njegovo sudjelovanje u ljudskoj patnji. Teološka ideja da je Krist iskupio naše grijehe u tom je smislu istinita i iz sekularne antropološke perspektive, jer je upravo naša participacija u grijehu te nedostatnost pred onim uzvišenim ono što nas neraskidivo povezuje, a što nam je on pomogao spoznati.
U knjizi [Promatrah Sotonu kako poput munje pade] Girard tvrdi da su ljudske zajednice u pravilu stvarane na nasilju – na žrtvovanju “onih drugih” s ciljem ojačavanja međuljudskih veza među “našima”. Slijedom toga, mehanizam žrtvenog jarca pobijeđen je Kristovom žrtvom, pomoću koje je čovjek skinuo naočale nasilja sa svojih očiju te počeo prepoznavati tragediju patnje najslabijih. “Kršćanska objava nije samo razotkrila nevinost žrtava, već je uklonila i legitimitet koji nasilje ima u oku zajednice, time oslobađajući svijet od beskonačnih spirala osvetničkog nasilja.” Krist je svojom smrću pretvorio simbol žrtvenog jarca u Jaganjca Božjeg, stvarajući tako temelje zapadne civilizacije kako smo ju do nedavno razumijevali. Štoviše, on je time stvorio preduvjete za današnje sekularno žrtvoslovlje, jer do naše glorifikacije stvarnih i zamišljenih potlačenih grupacija ne bi moglo doći bez kršćanskog modela u kojem posljednji završavaju kao prvi, a najslabiji kao najjači.
Nije slučajno što je suvremeno dekristijanizirano društvo iskorjenjivanjem kršćanstva demoliralo i svoju civilizacijsku koherentnost te univerzalnost našeg međusobnog poštovanja. Prvo je prirodnim putem odvelo do potonjeg. Bez meta-narativa koji nas povezuje, koji nam svojim primjerom pokazuje kako se ophoditi prema drukčijima od nas, prema slabijima, prema “onim drugima”, zapadamo u iste obrasce kao i naši pretkršćanski preci. “Kada se kršćanstvo odbaci”, Girard piše, “mehanizam žrtvenog jarca nije napušten, već je zloupotrijebljen.” Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava, jer se nove žrtve, novi nepodobni pojedinci, danas žrtvuju uz simboličko opravdanje kako su oni nekoga ranije navodno žrtvovali. Nakon što je Krist porazio jedno od njegovih najjačih oružja u obliku žrtvovanja, Sotona je svoje nasilje uzdigao na višu razinu, u kojoj se ono izvršava upravo u ime nenasilja. Antifašisti tako pribjegavaju fašističkim metodama u svojoj nominalnoj borbi protiv fašista, a tolerantni woke vitezovi pod krinkom tolerancije krajnje su netolerantni prema svakome tko imalo izlazi van njihovog pravovjerja.
To su samo neki iz niza primjera istog obrasca. Od mahnitih ratova koji se vode pod krinkom zagovaranja mira preko gušenja slobode govora u ime slobode do demoliranja demokratskih procesa kako bi se demokracija očuvala. U svim tim instancama postoje “oni drugi” koje, kada se priča ogoli, treba žrtvovati kako bi se zaštitili neke stvarne ili fiktivne žrtve. Nije slučajno ni to što su te žrtve u pravilu članovi spomenutih trenutno popularnih “potlačenih grupacija”. Bez nadsvjetovnog morala, bez izvanjske referentne točke koja služi kao naš ideal i korektiv, naše djelovanja degradira se iz moralnog u pseudomoralno; iz težnje nadilaženju sebe i svojih grijeha u svojevrsnu taštu samoglorifikaciju. Demokracija, jednakost, tolerancija, sloboda, pluralizam, raznolikost, inkluzivnost danas u praksi predstavljaju svoje sušte suprotnosti, jer su desakralizirane – jer su iz svijeta objektivnosti svedene na naše osobne igračke, na alate kojima možemo udarati svoje neistomišljenike, a sebe hvalisati.
Do racionalnog prosvjetiteljskog utopijskog pluralizma, koji je prešutno prisutan u Šimlešinom rezoniranju, nikada nije došlo zato što mir nije status quo ljudske egzistencije. Ratovi, ubojstva, laži, izdaje i grijesi ono su čime je naše djelovanje uvijek prebojano ili barem ono što mu uvijek prijeti. Moderan se čovjek iznimno naivno uvjerio u to da je sve što je loše posljedica njegovih nazadnih predaka, a ne tragičan nutarnji problem ljudske prirode. Implicitno je počeo vjerovati u to da će naše zajednice procvasti samo ako se riješe mraka prošlosti. Ako muškarac postane “nov”, on će automatski postati bolji. U taj je mrak pritom počeo paradoksalno svrstavati i one sustave kao što je kršćanstvo koji su mu u začetku omogućili da nasilje definira kao nešto što je a priori pogrešno. Učinio je, Jungovim riječima, sve, koliko god to bilo apsurdno, samo da se izbjegne suočiti s mrakom svoje vlastite duše.
“Evanđelja razotkrivaju nasilne žrtvene temelje ljudske kulture. Bez njihovog uvida svijet se vraća u prakse žrtvovanja, koje se prikrivaju maskama pravde ili ideologije.” Bruno Šimleša u svojim javnim istupima utjelovljuje fenomen signalizacije vrlina, to zamorno oholo kvazihumanističko prenemaganje koje nije ukorijenjeno ni u čemu te koje stoga u svojoj labilnosti i nezasluženoj moralnoj superiornosti bilo kada može prerasti u tribalističku mržnju. Šimleša je u vrijeme pandemije rekao sljedeće: “Često se govori o diskriminaciji ljudi koji nisu cijepljeni, ali tu ne možemo govoriti o klasičnoj diskriminaciji. Zašto? Jer oni biraju biti necijepljeni…. Biraš ne cijepiti se i onda snosiš posljedice odabira, to nije diskriminacija.” U jednom svom djelu Girard ustvrđuje da “ideologije koje odbacuju kršćanstvo ne dokidaju nasilje, nego ga ponovno uvode u suptilnijim ili institucionaliziranijim oblicima”. Može li Šimleša poslužiti kao mikroprimjer problematičnosti o kojoj piše Girard ostavljamo svakome na vlastitu procjenu.
Luka Goleš Babić/Sapere aude
crodex.net
