Novinarka i književnica Slađana Bukovac reagirala je na kolumnu gay aktivista Viktora Zahtile koji je pisao o seksualnoj orijentaciji Mislava Bage. Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.
“Bezobzirnost se ne smije pobrkati sa slobodom. Vidim da jedva da je itko napisao tekst, svi smo iznijeli samo vlastite stavove. Slabo smo ih obrazložili, valjda svatko računa da to nije njegova bitka, ali jest, svačija je. Jer bezobzirnost nije sloboda, a kada se to dvoje izjednači, obično nastradaju oni koji su u cijeloj stvari najmanje krivi.Index je dakle objavio tekst Viktora Zahtile, u kojem autor postavlja tezu da je Mislav Bago, novinar kojeg je površno poznavao, umro jer je bio homoseksualac.
Bago se o svojoj spolnoj orijentaciji nije javno izjašnjavao, ja vjerujem da je na to imao pravo: Zahtila i njegovi istomišljenici vjeruju pak da tog prava nema, nego da smo svi dužni urbi et orbi objaviti kako stvari s nama stoje.Nekoliko je ključnih točki Zahtilinog teksta, kojeg je na moju žalost objavio Index, a a kojima mislim da makar vrijedi ozbiljno razmisliti, pa čak ako čovjek ne vidi čemu bi se tu trebao usprotiviti
. Prvo je da Zahtilin tekst direktno krši nekoliko odredbi Kodeksa časti hrvatskih novinara, u prvom redu članak 14., 15. i 16.14. “Novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Obvezan je poštovati svačije pravo na privatnost. Nedopustivo je bez njihovog dopuštenja snimati osobe u okruženju u kojem se opravdano očekuje privatnost. Narušavanje nečije privatnosti mimo njegove volje i znanja dopušteno je samo ako je opravdano iznimnim javnim interesom”.
15. “Posebna se pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Novinar treba izbjegavati intervjuiranje i prikazivanje osoba koje su izravno ili neizravno pogođene tim događajima, osim kada je riječ o iznimnom javnom interesu. U tom je slučaju novinar dužan voditi računa o časti, ugledu i dostojanstvu osoba o kojima izvještava”.
Pa još malo, ovaj put iz drugog rakursa:16. “Vijesti o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava se ne naglašavaju te ih treba svesti na najmanju moguću mjeru, uz poseban obzir kad je riječ o djeci. Potrebno je pridržavati se stručnih smjernica za izvještavanje o samoubojstvima”. U Zakonu o medijima, takvom kakav jest, članak sedam točka jedan kaže da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti. Ovi razni prekršaji više se odnose na urednika i medij koji je objavio tekst, ali navodim ih zbog toga jer pravila, koliko god kod nas bila zastarjela, postoje. Naravno da je potpuno moguće da su ta pravila previše malograđanska da bi ih se autor teksta i izdavač pridržavali, to jest da njima trebaju nekakva druga pravila, naprednija i fleksibilnija.
Ali pozabavimo se tekstom.Viktor Zahtila površno je poznavao Mislava Bagu. O okolnostima njegove smrti ne zna ama baš ništa, osim onog što je čuo od drugih ili negdje čitao. Međutim, Zahtila u svojstvu nemam pojma kojem, nekakvog metafizičkog forenzičara ili liječnika, premda nije ni jedno ni drugo, mrtvom poznaniku bez oklijevanja udara dijagnozu. A ta dijagnoza glasi da je Mislav Bago umro jer se nije “autao”, to jest jer je “bio sjeban što je u ormaru”. Čovjek ne mora imati ni posredno ni neposredno iskustvo sa suicidom, ali ukoliko ima elementarnog smisla za psihologiju, ma čak ni to, nego samo ako ima malo pristojnosti, ako dodaje maramice kad netko kiše, shvatit će da se život i smrt neke osobe ne svodi na “autanje”, “ormare”, i provinciju u kojoj se nitko ne bi cjepio, ali je ama baš svatko doktor medicine, a psihijatrije osobito.
Zahtili je ovakve zaključke jednostavno donositi jer se on takoreći tehnički riješio privatnosti. Za njega je Bagin “seksualni život javna tajna”, a kad je već tako, zašto on to ne bi raskrinkao, jer zbog koga da se tajna čuva, kad pokojnika nema.Ja nisam psiholog, ali iz životnog i novinarskog iskustva, pa i iz obične ljudske empatije, shvaćam da nema tog pokojnika kojeg u toj mjeri nema koliko ga ovaj Zahtilin tekst poništava. Iza pokojnika ostaje obitelj kojoj je teško, ostaju prijatelji kojima je također teško, i ti su ljudi u procesu žalovanja.
Kakve god vlastite ratove vodili, mi ih pritom gledamo maksimalno poštedjeti dodatnih potresa, i mrcvarenja. Postoje nekakvi mali nećaci ili nećakinje koji s tom temom budu suočeni u školi, a ionako joj nisu dorasli, postoje roditelji i braća kojima nije nimalo lako. Zato pokojnika ne možemo ubaciti u ralje “opće stvari”, i samljeti ga kao u mašini za mljevenje mesa. A pritom je potpuno svejedno što je to naša “opća stvar”; nagađamo li da je nekoga ubila njegova seksualna ili politička orijentacija, njegova psihička bolest ili dnevne frustracije, njegova zahtjevna društvena uloga. Ako ne znamo što je točno krivac, tko je ubojica, onda pustimo da iza pokojnika ostanu uspomene koje je sam želio iza sebe ostaviti.
Njemu mrtvom i dalje priznajemo elementarno ljudsko pravo, da sa javnošću dijeli ono što je želio podijeliti, a ono što je smatrao svojim privatnim da mu ostavimo. Ali Zahtila pojam “privatnog” u tom smislu ne priznaje. On kaže, citiram: “Homofobi nam govore da držimo svoju seksualnost “u svoja četiri zida”, zloupotrebljavajući pojmove poput ‘intime’ i ‘privatnosti’ jer se nasilje najlakše reproducira u tajnosti. Najlakše je gaziti nekoga kad znaš da se neće pobuniti. Stoga nema gore stvari koje možeš reći LGBT osobi od toga da je seksualnost njena “privatna stvar”. Biste li ženi koju mlati suprug rekli da je to njena privatna stvar?”
Na stranu koliko je uistinu točna paralela između zlostavljanih žena i spolne orijentacije, ali što bi se točno dogodilo da krenemo nasilno i bez njihovog pristanka javno izlagati zlostavljane žene? Bi li im time uistinu pomogli? Pretpostavljam da postoji razlog zašto njihova imena držimo u tajnosti, jednako kao što je moguće da postoji razlog zašto se stanovnici manjih sredina, ne oni koji žive između Vlaške i Frankopanske, kao i zaposlenici u dalekovodu, vojsci i na naftnim bušotinama, ne izjašnjavaju kao ludi o svojoj seksualnoj, političkoj ili inim orijentacijama, nego to zadržavaju za sebe. A mi im to pravo, pravo da ne budu revolucionari kao aktivisti, zaposlenici nevladinih udruga, ili slobodni umjetnici, moramo sačuvati. Jer ne možemo spašavati ideju tako da gazimo ljude, niti se boriti za opće a da pritom rasturamo pojedinačne sudbine. Zahtila prigovara površnosti sjećanja Baginih prijatelja i kolega, jer ga pamte po onom što je htio izložiti: svoju profesiju, humanitarnom radu, ljudskoj korektnosti.
S jedne strane, to mu nije dovoljno slojevito. Ono što mu (valjda) jest slojevito je ono što on dodaje toj jednadžbi: “Odlazio je i u lokalne i inozemne gej klubove. Imao je aktivan seksualni život. Stotine ljudi su znale za njega, ako ne i više”. Ako bi netko pitao da se napravi trodimenzionalni portret neke ličnosti, na temi Bage Zahtila bi svakako pao prvi. Jer razvrstavanje “lokalnih i inozemnih gej klubova” je ne samo “malograđanski” neukusno, pa to je tek devalvacija čovjeka banalnošću. Što bi značilo da su samo “lokalni”, ili samo “inozemni”?
Je li to nekakav Zahtilin uvid u ljude, koji bi trebao fascinirati? Je li to ta tankoćutnost s kojom imamo baratati kad govorimo o drugima, da ironično govorimo o njihovim profesionalnim postignućima, nego “istinu” tražimo u onome što su bili doma, i što nisu dijelili?Između teksta Viktora Zahtile, i najtvrđih, svirepih tabloida, ja ne vidim nikakvu razliku. I jedno i drugo je svijet bez empatije, i bez obzira. Svijet tobožnje slobode koja je samo bezobzirna, jer ne uzima u obzir da je čovjek znatno više od vlastitih seksualnih preferencija.Ima tu Zahtila i neke interesantne teze, i tekst bi mu vjerojatno bio znatno interesantniji da ne nasrće na grob čovjeka kojega nije osobito poznavao.
Govori on o nekoj vrsti kulturne renesanse koju doživljavaju homoseksualci, koji “ne slušaju Ninu Badrić”, na neki je način na tragu antičke Grčke. Govori o samomržnji, autohomofobiji. Govori o tome da su svi heterosekualni “saveznici” površni, i zapravo nezainteresirani (Jesu li doista?
Koji stupanj zainteresiranosti možemo uopće očekivati od ljudi koji ne poznaju i ne dijele naša iskustva?)Mislava Bagu poznavala sam jednako površno, možda i površnije, nego Zahtila. Bili smo nekoliko godina kolege u Informativnom programu HRT-a. Ostao mi je u sjećanju smiješan detalj, tada još nismo imali računala i printere, nego takozvani “daktilo-biro”, gdje smo diktirali tekstovi koji su potom išli na lekturu. U nekakvo izborno vrijeme, došla sam iza njega na red za diktiranje, a jedan primjerak njegovog teksta ostao je na stolu. Te smo tekstove naslovljavali provizorno, kako bismo sami zapamtili što smo radili.
Bili je neko predizborno ili izborno vrijeme, a Bagin je tekst bio naslovljen “Sjaši Kurta, da uzjaši Murta”. I to je ono što upravo gledam. Sjašio je Kurta, tip koji se upravo manijakalno zalagao za demokraciju, i za transparentnost. Uzjahuje Murta, na krilima pokojnika, gazi po njegovim odlukama, i željama. Murta polaže “pravo na Bagu”, jer je Bago bio netko, imao je rezultate. Valja pod svaku cijenu “autati” mrtvaca”, a to će najgorljivije zagovarati oni koji nisu “autani” ni u susjednom selu.Mi ne možemo znati u kojoj mjeri je Mislav Bago pripadao homoseksualnoj zajednici. On je odlučio da se o tome ne izjašnjava, i nemoguće ga je u tom smislu “prisvojiti”. Ali to što jest ili nije odlučio, bez obzira što ga više nema, treba braniti. Sve drugo je nasilje nad čovjekom koji se je, kao i svi ljudi, ostvarivao unutar vlastitih mogućnosti, i društvenih okolnosti koje nam ne idu uvijek na ruku”, ističe Slađana Bukovac.
