Sudbonosnog 14. ožujka 1993. godine na Velebitu u području Račabuša, Nenad Matak Meho nailazi na neprijateljsku minu od koje smrtno stradava. Njegovi suborci govore kako je iznimno volio Velebit, kraj svojih predaka te da je uvijek govorio: “Ako ginem, neka ginem tamo.”
Danas je 29. godišnjica pogibije hrvatskog bojnika Nenada Mataka Mehe. Ratni je to junak po kojem je imenovana jedna ulica u Zadru i kojem je dodijeljeno priznanje Red kneza Domagoja s ogrlicom za junačka djela. No tko je Meho zapravo? Odgovor na to pitanje dali su nam Mehini suborci Mate Kevrić, Renato Perinović i Elvis Kevrić.
“Mi smo došli kao mladi dečkići (1991. godine, op.a.), imali smo dvije dlake na bradi, taman smo postali punoljetni. I došli smo kod Mehe, on nam je držao obuku, bila je vražja, al’ to nam je poslije spasilo živote”, započinje priču Elvis.
No tko je Nenad Matak zapravo?
Odgovor na to pitanje dali su Matakovi suborci Mate Kevrić, Renato Perinović i Elvis Kevrić. “Mi smo došli kao mladi dečkići (1991. godine, op.a.), imali smo dvije dlake na bradi, taman smo postali punoljetni. I došli smo kod Mehe, on nam je držao obuku, bila je vražja, al’ to nam je poslije spasilo živote.”, započinje priču Elvis. “Mi smo bili pravi vojnici, jer dok nismo bili na terenu, imali smo obuku”, objašnjava Mate. Mati, Renatu i Elvisu, Meho je bio zapovjednik u Bojni kralja Tomislava, no njegov ratni put počinje ranije. Ratni put Mehe, dečka sa zadarske Plovanije, započeo je 5. studenog 1990. godine, kada se priključio specijalnoj postrojbi MUP-a RH ’’Rakitje’’. Sa svojom postrojbom sudjeluje u akciji uspostave javnog reda i mira u Pakracu, gdje je došlo do prvog otvorenog oružanog sukoba s pobunjenim Srbima, a nakon toga sudjeluje u akcijama održavanja javnog reda i mira u Kutini, Novskoj, Jasenovcu, Glini, Petrinji, Plitvicama, Ljubovu i drugim mjestima.
U svibnju 1991. godine, Meho polaže prisegu u Zagrebu, u prvoj postrojbi Zbora narodne garde, nakon čega sa skupinom suboraca sa zadarskog područja dolazi u Zadar i uključuje se u prvu satniju prve zadarske vojne postrojbe (112. brigada). U kolovozu 1991. godine, Meho postaje pripadnik Bojne kralja Tomislava, tada jedinice za posebne namjene Ministarstva obrane. Na zadarskom području 1991. godine, Meho sa svojim suborcima sudjeluje u obrani Kruševa, oslobađanju zadarskih vojarni, na Jurjevcu, kod Zelenog hrasta i Grgurica. Od početka 1992. godine, pa sve do travnja, Meho sudjeluje u borbama kod Prkosa, Zemunika Donjeg i Smrdelja. Predvodeći svoje suborce ulazi prvi u Smoković, nakon čega sudjeluje i u oslobađanju Zemunika Gornjeg, gdje i nakon ranjavanja sudjeluje do kraja akcije i tek tada ide po liječničku pomoć. Nakon obrade rane, Meho odlazi ponovno na bojište u Poličnik. “Niti jedna akcija koju je izvršio naš vod, tj. borbena skupina jedinice Bojna kralja Tomislava koja je brojila oko 20 ljudi i kojom je zapovijedao Meho, nije izvršena da Meho nije išao prvi.”, navodi Elvis. Njegove riječi potvrđuje i Mate: “Nije bilo kao kod drugih zapovjednika, dečki to bi trebalo odraditi, nego – Ajmo! i on se zaletio i nema tu čekanja, idemo i mi za njim. Najviše smo se zbližili u akciji Maslenica, nas trojica, Meho i pokojni Damir Begonja – Trupko, koji je nakon rata preminuo od raka.” “Bio je najveći fajter i autoritet na ovim prostorima. On nam je bio idol.”, opisuje Renato svog ratnog zapovjednika, koji je od svojih podređenih bio stariji samo tri godine. O Mehinoj srčanosti rječito govori Mate: “On ne samo da je imao lavlje srce na terenu, nego je on imao toliku ljubav prema nama. Tako sam ja spavao na krevetu, a on na podu, iako je on bio zapovjednik. Mi smo bili svi kao braća. On je stavljao svoj život da sačuva naš. Brinuo je o nama stalno. Tako sam bio otišao u izvidnicu u Škabrnju, a on je došao s Elvisom i donio mi hrane, da vidi gdje sam ja. Mi smo imali sreću da smo imali takvog zapovjednika.” To potvrđuje i Mehin brat Ivan, recitirajući Mehinu molitvu: “Bože, ako moraš nekoga uzeti, uzmi mene.” Nadimak Meho dobio je prije rata. Stariji brat Ivan kaže kako ni sam točno ne zna kako je nastao taj nadimak, ali da je čuo priču od Mehinih vršnjaka, da ga je dobio po pjevaču Mehi Puziću, čiju je pjesmu “Moj brate u tuđini” znao pjevušiti. U ratu mu je pak bila omiljena pjesma Zlatka Pejakovića “U životu jedan dan živio bi kao car”, otkrivaju suborci. “Nakon akcije Maslenica, dobili smo nekoliko slobodnih dana, Elvis i ja smo ih odlučili iskoristiti, Renato je bio ranjen. Meho nas je zvao da idemo s njim u Velebit, a mi nismo htjeli, prvi put ga nismo poslušali. Još uvijek mi je žao zbog toga.” Matin žal što nisu bili s Mehom dijele i Renato i Elvis. Sudbonosnog 14. ožujka 1993. godine na Velebitu u području Račabuša, Meho nailazi na neprijateljsku minu od koje smrtno stradava. Njegovi suborci govore kako je iznimno volio Velebit, kraj svojih predaka te da je uvijek govorio: “Ako ginem, neka ginem tamo.”
“Život svoj sam dao za Hrvatsku i do kraja ga dajem, to je uvijek bio moj dojam o Mehi“, zaključio je njegov suborac Mate o svom nikada prežaljenom pokojnom zapovjedniku Nenadu Mataku- Mehi.
Počivaj u miru Božjem ratniče! Nisi zaboravljen.
