Zabavno je bilo pratiti srcedrapajuće izjave Kovačevića i Komšića nakon konačne presude Suda za ljudska prava kojima je, kako su oni to razumjeli, pokopana ideja građanske države.
Kakva ideja takav joj i kraj.
…
Ideja „građanske“ države je tako loše osmišljena ideja, da ustvari nikad ni u jednom trenutku bliže i dalje povijesti nije ni imala šansu postati ozbiljna. Da ne govorimo realna. Jer da jeste, onda njeni predvodnici ne bi bili likovi koji misle da neka presuda može okončati ideju.
Ideja, kad je snažna, pravedna, utemeljena, ispravna, ne može biti ugušena nikakvim aktom, odlukom, presudom, zakonom… dobre ideje su nepobjedive.
Ali, čega nigdje na svijetu nema, u Bosni ima. Pa tako ima i da čovjek koji je doktor političkih znanosti nakon presude izjavi – „Presuda nije pravno utemeljen dokument“.
Gledano s aspekta političke filozofije, Slaven je možda u pravu. Svi sudovi na svijetu su i politički sudovi. Tako su sve presude, osim eventualno onih komunalnih i prometnih, ustvari političke presude. I naravno da politički sudovi, dok donose svoje političke presude, mogu donijeti „pravno neutemeljene presude“. Ali, onaj trenutak kad ih donesu, one postaju pravomoćne.
Zbog toga se kaže da je presude nepotrebno komentirati. Ali nije zabranjeno, kako smo ti često mogli čuti iz tabora „građanske države“.
Što je onda s tom građanskom državom?
U kontekstu BiH, osnova ideje „građanske države“ ustvari je odbacivanje njenog nacionalnog karaktera. Međutim, odbacivanje jednog koncepta nužno mora biti zamijenjeno drugim konceptom.
I tu je krah ideje.
Jer oni koji su zagovarali građansku državu nisu nikad pružili koncept koji bi bio prihvatljiv onima koji trebaju odbaciti nacionalni karakter države. Ono što su zagovaratelji „građanske države“ nudili ustvari je opet nacionalna država. Samo umjesto dominacije tri nacije, bila bi dominacija jedne.
Automatski, dvije nacije su postale neprijatelji ideje.
Ti neprijatelji na svojoj strani, osim susjednih država, imali su i postojeći Ustav svoje države. Tako da je ideja „građanske države“ imala vrlo moćne neprijatelje od početka.
Ali, kao što rekoh, ako je ideja dobra, ona će vremenom jačati, nalaziti saveznike, dobivati debate, uvjeravati pojedince i grupe, pridobivati podršku… za trideset godina ideja bi trebala biti jača, a ne pasti na nejaka pleća Slavena Kovačevića.
Što se dogodilo!?
Najozbiljniji zagovaratelj građanske ideje, u smislu sposobnosti njenog širenja kroz domaći i međunarodni politički i institucionalni sistem bio je Zlatko Lagumdžija. U jednom trenutku, Lagumdžija je politički pao, a s njim su popadali i razni zagovaratelji građanske države koji su imali kakav-takav intelektualni kapacitet boriti se za ideju.
Ostao je samo jedan borac s političkom težinom – Željko Komšić.
Na žalost ideje, Komšić nema nikakav intelektualni kapacitet obijediti bilo koga u bilo što. Ono što on zna i može, kao srčan, emotivan i na koncu iskren govornik, jeste radikalizirati svoje pristaše oko stvari u koje oni već vjeruju.
Kao kronični neradnik, Komšić za ideju koju je promovirao, i čiji je legitimni predstavnik bio posljednjih 15 godina, nije uradio ništa. Jednom prilikom je sazvao press konferenciju na kojoj je svečano objavio da će u svim svojim budućim diplomatskim susretima zagovarati „građansku BiH“. To se nikad nije dogodilo. Ne samo zato što on nema diplomatskih susreta, ne zna engleski, ne zna artikulirati političku ideju, nego i zato što je jednostavno lijenčina kojoj je mrsko raditi bilo što.
Kada ovakav politički parazit preuzme na sebe jedan ovako ambiciozan politički projekt naravno da će sve završiti kataklizmičkim krajem.
Komšićevim vjernim glasačima je trebalo biti jasno da od „građanske“ nema ništa onaj dan kada su se pred OHR-om skupili prosvjednici u svojim zahtjevima za „građansku BiH“. Osim što ih je došlo jedva tisuću, trebalo je svima biti jasno da su pogriješili adresu. Ali, najupečatljiviji je bio trenutak dolaska najvećeg borca za „građansku BiH“ – Komšića.
Ušao je među prosvjednike nonšalantno, veselo, pozdravio se sa starinom… u casual sportskoj kombinaciji, Komšić je dao nekoliko bitnih izjava za medije i za otprilike 20 minuta – otišao.
To je bio trenutak kulminacije borbe za građansku BiH. A on je otišao nakon 20 minuta!
Kasnije se odvijala dramatična borba njegovog savjetnika protiv njegove države koja je završila kako je završila – pravno utemeljenim dokumentom.
Neke medijske analize su ispravno istakle da se presuda ustvari i nije dotakle merituma stvari za što je Kovačević tužio, nego je stvar pala proceduralno. Ovo je djelomično točno. Ali u istim analizama, prvenstveno onima sa građansko-bošnjačke strane, osjetimo i jednu drugu stvar – rezignaciju cijelim slučajem. Naime, jasno je da je građansko-bošnjačka javnost presudu dočekala kao ipak „pravno utemeljen dokument“ kojim završava jedna ideja.
A da je ideja jaka i potentna, ne bi nju zaustavila nekakva presuda politički imenovanih sudaca – stranaca. Jer karakter države kreiraju njeni građani, a ne stranci.
Da je to bila polazna točka ideje građanske BiH, ona bi sigurno imala šanse. Ili bi barem imala pristaše koji nisu bursaći ili komšići.
Ovako, njeni zagovaratelji su od početka krenuli pogrešnim putem. Htjeli su ideju nametnuti golom silom – presudama, zakonima i međunarodnim organima prisile.
Mogu dati i osobni primjer: Kao sarajevski novinar negrađanske političke orijentacije, uvijek sam bio raspoložen ući u političku polemiku oko građanske države. Ali u Sarajevu nisam nikad našao nekog spremnog da „proda ideju“. Argumentacija se uvijek svodila na isticanje naše (hrvatske) malobrojnosti i sile koja nam slijedi ako ne pristanemo biti lojalni.
No, ohrabrio bih svog kolegu s magistarskog studija, Slavena Kovačevića. Ideja građanske BiH i dalje može proći. Evo tajnog recepta:
Prvo, svi oni koji vjeruju u tu ideju, a imaju neki intelektualni kapacitet i širinu, trebaju se skupiti i definirati osnovne vrijednosti ideje.
Drugo, tu ideju trebaju dati na „tržište ideja“ i akademski je suočiti sa neistomišljenicima.
Treće, ideju brusiti i nalaziti saveznike. Biti otvoren za njihove sugestije i prihvatiti mogućnost da neistomišljenik nije automatski fašist.
I konačno, ideja u svojoj osnovi mora biti dobronamjerna a ljudi koji je zagovaraju moraju biti dobronamjerni.
Ima li takvih?
Tvrtko Mihovila
crodex.net
Janjičari nula bodova.