U užem smislu, mediji imaju jednostavnu, ali iznimno važnu zadaću – javnosti pružati točne, provjerene i kontekstualizirane informacije. Objektivnost i vjerodostojnost trebale bi biti temelj novinarstva. Međutim, šira slika stanja medija, u Hrvatskoj i svijetu, već godinama pokazuje suprotan trend.
Istraživanja javnog mnijenja, kao i upozorenja brojnih uglednih novinara i medijskih teoretičara, ukazuju na nekoliko ključnih problema suvremenih medija: pad povjerenja javnosti, senzacionalizam, učestale pogreške koje se rijetko ili nikada ne ispravljaju te sustavno zanemarivanje ili selektivno prikazivanje važnih informacija.
Ovisnost o financiranju i gubitak objektivnosti
Jedan od najčešće isticanih problema jest ovisnost medija o izvorima financiranja. Takva ovisnost neizbježno dovodi u pitanje njihovu uredničku autonomiju i objektivnost. Kada mediji postanu financijski vezani uz državne proračune, velike korporacije, interesne skupine ili ideološke fondacije, otvara se prostor za manipulaciju sadržajem.
U tom kontekstu mediji više ne informiraju – oni oblikuju javno mnijenje. Rastući osjećaj moći doveo je do situacije u kojoj pojedini mediji svoju ulogu ne shvaćaju kao služenje javnosti, nego kao sredstvo društvenog inženjeringa. Iako formalna regulativa o vlasništvu nad medijima postoji, stvarna koncentracija utjecaja i moći odvija se na daleko sofisticiranijoj i netransparentnijoj razini.
Mediji kao industrija „istina“
Manipulacija medijima i putem medija danas se sve češće opisuje kao jedna od temeljnih bolesti suvremenog društva. Građani su zbunjeni jer je granica između informacije, mišljenja i propagande gotovo izbrisana. U praksi, svatko može promovirati gotovo bilo koju ideju – pod uvjetom da raspolaže dovoljnim financijskim i medijskim resursima.
Jedan od najočitijih primjera medijske disfunkcionalnosti u ovom desetljeću bilo je izvještavanje o pandemiji bolesti COVID-19. Od samog početka krize, velik dio tzv. središnjih medija pokazao je visok stupanj pristranosti, ali i ozbiljne nedostatke u razumijevanju znanstvenih procesa.
Bez ozbiljne rasprave i uz minimalan prostor za drugačija stručna mišljenja, javnosti su plasirane jednostrane poruke o „najgoroj zdravstvenoj krizi u povijesti“, o cjepivu kao gotovo isključivom rješenju te o navodnoj beskorisnosti ili opasnosti alternativnih terapijskih pristupa. Podaci su se selekcionirali, a javni prostor bio je rezerviran za ograničen krug „medijskih znanstvenih autoriteta“.
Provjera činjenica ili nova cenzura?
Poseban problem predstavlja pojava tzv. fact-checking novinarstva, čiji je najpoznatiji primjer u Hrvatskoj upravo model kakav prakticira Faktograf. Ideja provjere informacija u svojoj je osnovi legitimna i proizašla je iz nepovjerenja javnosti prema medijima. No u praksi se često pretvorila u suprotnost vlastitoj svrsi.
Pod krinkom „znanstvene provjere“, novinari bez adekvatne medicinske ili znanstvene edukacije uzimaju si za pravo arbitrirati o kompleksnim temama, često se pozivajući na selektivno odabrane studije, izvan šireg znanstvenog i metodološkog konteksta. Meta-analize, suprotni nalazi ili promjene znanstvenog konsenzusa nerijetko se ignoriraju ili diskreditiraju.
Time se provjera činjenica pretvara u mehanizam kontrole dopuštenog mišljenja, a ne u alat za informiranje javnosti.
Potreba za restrukturiranjem medija
Sve navedeno upućuje na jasnu potrebu za temeljitim restrukturiranjem medijskog sustava. Mediji moraju postati financijski neovisniji, urednički odgovorniji i etički dosljedniji. Njihova uloga nije da oblikuju društvene stavove, nego da građanima pruže točne informacije, kontekst i prostor za argumentiranu raspravu.
U demokratskom društvu mediji ne smiju biti politički akteri ni ideološki korektori stvarnosti. Njihova je zadaća služiti javnosti, a ne centrima moći. Bez povratka tim temeljnim načelima, kriza povjerenja u medije u 2026. godini neće biti prolazna pojava – nego trajno stanje.
Izvor:Krešimir Pavelić/Današnji mediji: problemi i manipulacije
