Današnji klinci u Zagrebu, odrasli na Instagramu i Netflixu, kad čuju „Maestral“ misle na ljetni povjetarac na Hvaru. A zapravo – 8. rujna 1995. krenula je ofenziva HV-a i HVO-a u zapadnoj Bosni, ključni udar koji je slomio Drvar, Šipovo, Jajce, Petrovac i Ključ, i time praktično otvorio cestu prema Banjoj Luci.
Zašto je to važno? Zato što se rat ne završava „Daytonom“, nego metrom po metar zauzete zemlje. I zato što su u toj operaciji hercegbosanski Hrvati odigrali ulogu topovskog mesa – doslovno žrtvovali vlastite postrojbe da bi se geopolitička ploča zakrenula u korist Hrvatske.
Logika je bila jasna: NATO bombardira Srbe oko Sarajeva, VRS je dezorijentirana, a Splitki sporazum daje zeleno svjetlo da hrvatske brigade opet uđu u BiH. Cilj – pritisnuti Karadžića i Miloševića da sjednu za pregovarački stol. Ali cijenu tog pritiska nisu platili ni Washington, ni Bonn, ni London, nego vojnici iz Ljubuškog, Čitluka, Posušja i Širokog Brijega.
Dok je 4. i 7. gardijska HV probijala crte, iza njih su ulazile gardijske brigade HVO-a i specijalci HR Herceg-Bosne. Oni su ginuli na Vitorogu, Jastrebnjaku, Demirovcu. Oni su ulazili u Šipovo, Ljušu i Baraće. Oni su prvi došli do Jajca. I što je bila nagrada? U najboljem slučaju – spomen ploča u selu. U najgorem – etiketiranje da su „paravojska“ i političko razbijanje Herceg-Bosne, dok su u Zagrebu u međuvremenu sklapali dilove s Amerikancima.
Bez Maestrala i kasnijeg Južnog poteza, nema Daytonske karte kakvu poznajemo. Nema mira, nema međunarodnog priznanja hrvatske pobjede. Ali u kolektivnom pamćenju Hrvata u Zagrebu i Splitu, Maestral gotovo da ne postoji. Jer je vođen u „tamo nekoj Bosni“.
A istina je – da nije bilo hercegbosanskih brigada, ne bi bilo ni hrvatske pozicije za Dayton , ne bi bilo deblokade Sarajeva a ni mirne reintegracije Podunavlja. Herceg-Bosanci su odigrali zadnju partiju rata, a onda su im rekli: hvala, sad se sklonite, mi idemo pregovarati.
To mladi u Zagrebu moraju znati: Dayton je potpisan tintom Washingtona, ali potpis je mastio znoj i krv vojnika iz Rame, Tomislavgrada, Čitluka. To je povijest koju su nam pojeli politički kompromisi i licemjerni manuali „građanske BiH“.
Izvor:Poskok.info
