U subotu navečer završava jedno od najblistavijih poglavlja svjetske nogometne povijesti. Luka Modrić, kapetan Real Madrida, posljednji će put istrčati na travnjak legendarnog Santiago Bernabéua u bijelom dresu koji je nosio s ponosom, odgovornošću i neponovljivom elegancijom.
Stadion koji je bio njegov dom, pozornica na kojoj je nogomet pretvarao u umjetnost, oprostit će se od svog virtuoza. Bernabéu će ga ispratiti ovacijama, kao što se ispraćaju kraljevi – dostojanstveno, s poštovanjem i suzama.
Put do toga trenutka nije bio lak, niti kratak. Do Madrida je Luka stigao tek u svojoj 27. godini – iz malenog podvelebitskog sela Modrići, preko Zadra, Mostara, Zaprešića, Zagreba i Londona. Svaki korak tog puta bio je vlastitim rukama i karakterom ispisan – snagom talenta, predanosti, rada i nepokolebljive vjere.
Uspon malog pastira s velebitskog krša, iz djedove kuće spaljene u Domovinskom ratu, do vrha svjetskog nogometa priča je o duhu koji ne pristaje na poraz. Priča o čovjeku koji je, uz obiteljski oslonac i čeličnu volju, nadvisio sve nedaće i postao simbol nade i ustrajnosti – ne samo Hrvatskoj, već cijelom sportskom svijetu.
Postao je kapetan Reala. Nositelj “desetke”. Se Realom je osvojio sve što se osvojiti moglo. U vremenu prepunom umjetnih zvijezda, ostao je jednostavan, skroman, autentičan. Zbog toga je još veći.
Luka Modrić nije samo najbolji hrvatski nogometaš svih vremena – on je živuća legenda, simbol epohe, čovjek koji je nadmašio igru. Njegov dres možda više neće lepršati Bernabéuom, ali njegovo ime ostat će zauvijek upisano u njegove temelje – u srcima navijača i povijesti kluba.
Naš Luka. Naš ponos. Naš kralj.
