Andrej Mihevc koji je vodio istraživanje u samoj jami kazao je da je jama Pod macesnovo gorico vjerojatno najveće poratno stratište Slovenaca, ali da to još nije sasvim sigurno jer neka druga gubilišta nisu istražena. “Imamo svjedočenja ljudi koji su preživjeli strijeljanje i bili u jamu bačeni živi”, kazao je Mihevc, dodavši da su oni posvjedočili da je ubijanje trajalo danima.
“Ljudima su skinuli odjeću i sve im oduzeli, a onda su ih ostavili u donjem rublju. Nekima su razbijali proteze da bi došli do zlatnih zuba. Grozota takvog načina likvidiranja u jamama je u tome da je mnogo ljudi u jamu palo živih i da su umirali više dana”, kazao je Mihevc.
Kriminalist Pavel Jamnik koji je s pripadnicima posebne policijske postrojbe izvršio pregled mjesta događaja kazao je da su arheološka i druga ispitivanja u jami pod Mecesnovo gorico zaustavljena čim su na dubini 20 metara otkriveni prvi ostaci ljudskih trupala. “Forenzičkim radovima nastojimo doći do tragova koji bi mogli biti dokaz tko bi mogli biti počinitelji i da li su još živi”, kazao je Jamnik, dodavši da policija pri tome postupa kao i kod svih sličnih kaznenih djela i zločina.
“Sve dok postoji teoretska mogućnost da je netko od počinitelja živ, policija će napraviti sve da ih otkrije”, dodao je, ali priznao da je vjerojatnost da je netko od izvršitelja zločina ili nalogodavaca još živ malena.
Do sada u Sloveniji za poratne zločine nakon Drugog svjetskog rata nitko nije osuđen, ali policija i u ovom slučaju poziva sve koji možda o zločinu u jami nešto znaju da kontaktira policiju i državno povjerenstvo za prikrivena grobišta, kako bi se o tom događaju što više otkrilo.
Slovensko državno povjerenstvo za pitanja prikrivenih grobišta iz II. svjetskog rata i poraća predstavilo je dosadašnje rezultate istraživanja jame “pod Macesnovo gorico” na području Kočevskog roga, gdje su u lipnju 1945. komunistički partizani izvodili izvansudske egzekucije!
Otkopavanje jame započelo je krajem kolovoza 2019. Radove je izvodilo komunalno poduzeće iz Kočevja. Radnici su oko jame najprije posjekli drveće radi lakšeg pristupa, a onda s područja oko prikrivenog gubilišta koje je još 1945., ali i nakon toga, bilo višekratno minirano kako bi se prikrili tragovi, uklonilo oko tisuću kubika kamenja.
U radu na lokaciji i istraživanju jame sudjelovali su speleolozi, arheolozi, a ogled mjesta obavila je i policija, odnosno kriminalist Pavel Jamnik, specijaliziran za masovna grobišta iz rata i poraća, kojih je do sada u Sloveniji identificirano, preko 600.
Povjerenstvo za prikrivena grobišta i njegov predsjednik Jože Dežman vjeruju da se u jami u kojoj su na 20 metara dubine našli prvi sloj ostataka trupala nalaze uglavnom pobijeni pripadnici slovenskih “domobrana”.
Oni su nakon kraja ratnih operacija u strahu od komunizma i partizana prebjegli u južnu Austriju. Iz logora Viktring kod Klagenfurta u Jugoslaviju su ih vratili Britanci čijim su se postrojbama predali, a većina ih je nakon povratka pobijena.
Vjeruje se da je u jami oko 1.500 pobijenih ratnih zarobljenika, slovenskih domobrana koji su početkom lipnja iz logora u okolici Kranja i Ljubljane vlakom prebačeni u Kočevje, a onda vezani žicom dva po dva i ukrcani u kamione, te prebačeni na mjesto na kojemu su usmrćeni i bačeni u jamu.
Oko same jame istraživači su našli 60-ak kilograma predmeta koji su pripadali usmrćenima, križiće i slike svetaca, dijelove vojne opreme, poput remenja, ali i dio upaljača za aktivaciju eksploziva, što sve svjedoči o zločinu koji se tamo u poratno vrijeme dogodio.
“Po dosadašnjim istraživanjima ovo je najveće gubilište ratnih zarobljenika Slovenske narodne vojske u Kočevskom Rogu”, kazao je na konferenciji za novinare u prostorijama katoličkog tjednika “Družina” u Ljubljani Dežman.
“S obzirom na količinu predmeta i popise u ovoj je jami umrlo oko 1500 Slovenaca. Ljude su svukli, oduzeli su im predmete od vrijednosti, ustrijelili i bacili u jamu”, kazao je Dežman, jedan od najistaknutijih slovenskih povjesničara koji se bave ovom temom.
Najviše hrvatskih žrtava u jamama Konfin i Kren
Poratne likvidacije u Sloveniji su desetljećima bila tema o kojoj se nije govorilo, a vlasti su policijom i vojskom priječile dostup mjestima smaknuća rodbini ubijenih, što se promijenilo tek na kraju 90-ih godina prošlog stoljeća, kad se o tome počelo otvorenije govoriti.
Prema svjedočenjima slovenskih domobrana koji su se lakše ranjeni spasili iz jame pod Macesnovo gorico, a kasnije većinom emigrirali, budući da su o svom užasnom iskustvo morali šutjeti i najbližima, najpoznatiji su memoari “Bijeg iz jame” koje je 1993. u privatnom izdanju objavio Franc Dejak.
On je krajem 40-ih godina iz Jugoslavije pobjegao u Ohio u SAD-u, gdje je i umro 2003., ali je 1993. prvi put posjetio staru domovinu i prisustvovao komemoraciji ubijenima u Kočevskom rogu. Njegova svjedočenja o poratnim likvidacijama i tome kako se spasio iz jame, zahvaljujući deblu hrasta koje je u nju palo nakon što su je partizani minirali, iznio je po prvi put u ljubljanskom tjedniku Mladina 1989., u vrijeme kad se ta tema tek otvarala, izazvavši šok, ali i veliko zanimanje za to pitanje.
U Kočevskom rogu, šumovitom dijelu Slovenije površine oko 500 četvornih kilometara, krilo se većim dijelom 1943. i 1944. u tzv “Bazi 20”, zajedno s manjom partizanskom jedinicom i ratnom bolnicom, slovensko partijsko i partizansko vodstvo na čelu s Edvardom Kardeljem.
Vjeruje se da je to područje izabrano za izvansudske egzekucije poraženih vojski zbog dobrog poznavanja inače slabo naseljenog područja i brojnih kraških jama u koje su se mogle baciti i tako sakriti žrtve.
U Kočevskom rogu je više jama za koje se smatra da su u njima pobijeni pripadnici poraženih vojski, ali i civili koji su tada nastradali zbog pripadanja “pogrešnoj strani”. Slovenski povjesničari koji se bave tom temom smatraju da je najviše hrvatskih žrtava iz tih dana u jamama Konfin i Kren, a poznatije jame u Kočevskom rogu za koje se drži da su poslužile kao poratna gubilišta su još na lokacijama Dobliške livade, Rugarski klanci, Dvojno brezno, Cinmk pri Križu i Ušiva jama.
Istraživanja tih jama počela su prije 15-ak godina, a neka od gubilišta do kojih su u međuvremenu uređene šumske staze označena su smjerokazima i križevima. Računa se da bi Jama pod macesnovo gorico mogla biti u potpunosti istražena i otkopana sljedeće godine, a žrtve kasnije prebačene na posebnu parcelu na ljubljanskom groblju Žale, pri čemu bi se one žrtve čiji bi se identitet utvrdio mogle na zahtjev rodbine prebaciti u obiteljske grobnice.
