Nakon što je Marko Perković Thompson održao koncert desetljeća pred više od pola milijuna ljudi – bez jednog jedinog incidenta – lijevo-progresivni reaktori konačno su eksplodirali. Ne na terenu, već u glavama.
Tomislav Klauški, poznat po svom nadnaravnom daru da i roštilj vidi kao znak “puzajućeg fašizma”, doživio je, prema svjedocima, retoričko topljenje dok je pokušavao napisati kolumnu u kojoj bi objasnio kako je 500.000 ljudi zapravo 500 ekstremista koji su došli iz Hercegovine – svaki u 100 primjeraka.
“Kao što se i očekivalo, bio je to kleronacionalistički miting u kojem je Thompsonov nastup bio tek glazbena podloga ideološkom okupljanju pod križem i krunicom, ognjem i mačem te gromoglasnim ‘Za dom spremni’.” piše u imaginarnom izvješću Tomislava Klaunskog, dok se u pozadini čuje publika kako pjeva “Geni kameni” i dijeli vodu najmlađima.
Jer kad hrvatski narod – bez alkohola, incidenata, nasilja i bez ikakvog sponzora – dođe slaviti vjeru, Domovinu i svoje poginule branitelje, ljevičarska ”elita” to zove “nacionalistički miting”.
Kad bi to radili uz Pride zastave i beat techno, zvalo bi se “festival tolerancije”..
Kronika psihičkog sloma: Kad realnost razvali narativ
Koncert bez ijednog incidenta?
Organizacija bolja nego kod Severine?
Domoljubna pjesma bez “govora mržnje”?
Nečuveno! Urednici s lijeve strane medijskog spektra pokušavali su danima pronaći “znakove fašizma”, ali jedino što su pronašli bio je dobro ozvučen razglas i neki tip u majici “Lijepa li si” koji je dijelio vodu djeci.
Klauški, u potpunom psihičkom rasulu, nije mogao objasniti sljedeće fenomene:
- Kako je moguće da pola milijuna ljudi zna tekstove napamet, a da nisu prethodno prošli “radikalizaciju” u selima bez struje?
- Kako je moguće da se pjeva “E, moj narode”, a da nitko ne razbija izloge, ne pali kontejnere, niti napada novinare – osim verbalno, sarkastično i s rimom?
I dok je narod pjevao, plakao i grlio se – Telegram, Index i Klauški pretraživali su snimke s dronova, pokušavajući locirati neku “kontroverznu tetovažu” ili uzdignutu ruku. Nisu pronašli ništa osim preplanulih ruku, nekoliko zastava s prvim bijelim poljem i jednog starog dede iz Škabrnje koji je, nakon 30 godina, ponovo osjetio smisao života.
Apokalipsa za elitu: Narod se ne boji više!
Za Klauškog i slične nije problem što je Thompson pjevao, nego što narod više ne šuti.
Nema više kompleksa. Nema straha da će te netko prozvati “nacistom” ako kažeš da voliš svoju domovinu. I to je ono što ih boli.
Jer dok su oni desetljećima uvjeravali Hrvate da moraju klečati zbog svoje prošlosti, narod je rekao: “Ne, dosta je. Kleknut ćemo samo pred križem i poginulim suborcima.”
Klauški, ostani jak. Ili barem – sarkastičan.
Dok narod pjeva “Lijepa li si”, a Hipodrom vibrira snagom koja nadilazi politiku, Tomislav se pokušava utješiti mišlju da je to sve neka kolektivna iluzija.
Nije, Tomislave.
To je stvarnost koju više ne možeš zaustaviti kolumnom i naslovom na portalu.
Jer narod je rekao svoje. Bez tvog dopuštenja. I bez incidenta.
Koncert na Hipodromu bio je mnogo više od glazbe – bio je narodni referendum o identitetu.
A rezultat je jasan:
HRVATSKA POSTOJI. I VOLI SE.
P.S. Klauški, ne brini – već ti netko piše direktivu kako da objasniš da je to sve zapravo bilo… organizirano iz Širokog Brijega.
