Međunarodna zajednica proteklih gotovo 30 godina ima ključnu ulogu u upravljanju Bosnom i Hercegovinom, a najmoćniji instrument koji koristi je institucija visokog predstavnika (OHR). U Daytonu zamišljena kao privremena institucija, koja treba zaraćenim narodima u BiH pomoći da prijeđu iz postkonfliktnog u demokratsko društvo i izgrade funkcionalnu državu, OHR je do danas ostao nezaobilazan akter bh. politike. piše Dragan Jurić za vecernji.ba
Djela ili nedjela
Izvorno, Aneksom 10. u Daytonu je dogovoreno da visoki predstavnik bude konačni autoritet u tumačenju civilnog dijela tog sporazuma, ali osmorica njih koja su se izmijenila u BiH od 1995. godine ostavila su veliki utjecaj i konkretnim odlukama. Posljedice njihovih odluka i danas se itekako osjete. Iako je bio prvi, Carl Bildt na dužnosti visokog predstavnika možda je ostavio i najmanje traga. Njegov mandat već je bio završen kada se u Bonnu održala međunarodna konferencija na kojoj su visokom predstavniku u BiH dane beskonačne ovlasti u upravljanju BiH. Kako to izgleda u praksi, pokazao je već Westendorp koji je nametnuo brojne zakone koji se i danas primjenjuju. Westendorp je nametnuo 80 odluka, među kojima i konvertibilnu marku, registracijske pločice, zastavu i grb. Prvi je demonstrirao i utjecaj stranaca na formiranje vlasti jer je smijenio predsjednika RS-a Nikolu Poplašena zbog odbijanja da tadašnju zapadnu uzdanicu, Milorada Dodika, imenuje mandatarom. Westendorp je počeo odstranjivanje vodeće srpske stranke (SDS) iz vlasti, a njegovi nasljednici Petritsch i Ashdown koristili su sva moguća sredstva kako bi dovršili taj proces, ali i eliminirali najjaču hrvatsku stranku (HDZ BiH).
Bonnske ovlasti Petritsch je upotrijebio 242 puta. Razvodnio je na štetu Hrvata konstitutivnost, smijenio hrvatskog člana Predsjedništva Antu Jelavića, poslao tenkove na Hercegovačku banku i hrvatsku televiziju Erotel te instalirao Alijansu umjesto legalno izabranih hrvatskih dužnosnika.
Tijekom svog mandata Ashdown je nametnuo 430 odluka. U samo jednom danu smijenio je 59 srpskih političara. Smijenio je i hrvatskog člana Predsjedništva Dragana Čovića. Sud će kasnije utvrditi kako je to uradio na temelju lažnih optužbi. Schwarz-Schilling održavao je zauzeti smjer OHR-a, uglavnom (ali i doslovno) žmireći na probleme koje je on izazvao u daytonskoj strukturi. Schilling je nametnuo ukupno 66 odluka. Međutim, dolazak Miroslava Lajčáka donio je promjenu. Prvi put je visoki predstavnik htio na jednak način saslušati sve tri strane u BiH i inzistirati na unutarnjem dogovoru. Zato je on i prvi koji je zasmetao bošnjačkoj politici, a onda i javnosti. Tražio je da i bošnjačka politika iz Sarajeva preuzme određenu odgovornost te stavio do znanja da neće provoditi politiku svojih predstavnika koja se svodila na “discipliniranje” Hrvata i Srba.
Prva kritika Bošnjaka
Prvi put se tada u bošnjačkoj javnosti pojavila kritika OHR-a, koji je do tada doživljavan kao ključni saveznik u politici stvaranja centralizirane države u kojoj će najbrojniji imati i najveća prava.
Tražila se Lajčákova smjena, iako su mnogi i u Sarajevu upozoravali da promjena u ponašanju OHR-a nije personalne prirode koliko je odraz novih okolnosti u međunarodnoj politici prema BiH, koja je shvatila da proces oduzimanja prava Hrvatima i Srbima nije ovu zemlju učinio funkcionalnijom ni stabilnijom. Valentin Inzko u 12 godina svoje “vladavine” malo je toga konkretnog uradio, ali se svojim stavovima i ponašanjem uglavnom dodvoravao političkom Sarajevu. Njegov utjecaj je iz godine u godinu slabio, pa je čak počeo živcirati i sarajevske prijatelje koji su, osim redovitih druženja s njim, očekivali i političku pomoć u ostvarenju svojih ciljeva. Ostat će upamćeno da je nametnuo nelegalnu “platformašku” federalnu Vladu. Donio je pedesetak odluka. Ostat će upamćen po “oproštajnoj” odluci o kažnjavanju za negiranje genocida.
Samo imenovanje Christiana Schmidta pokazalo je da se međunarodna zajednica planira ponovno ozbiljnije baviti BiH, a nakon što se Nijemac “drznuo” donijeti odluke koje nisu po volji bošnjačke politike, uslijedili su žestoki napadi na njega. Kada su shvatili da neće biti njihova zlatna ribica, Schmidt je u Sarajevu postao nacist, islamofob, kriminalac… Bošnjačka bi politika sad najradije da on ode i tu se, paradoksalno, nalazi na istim stajalištima kao i Milorad Dodik. S tom razlikom što su Srbi željeli svim visokim predstavnicima što prije vidjeti leđa, a Bošnjaci bi samo da Schmidta zamijeni neki “podobniji” stranac.
Ipak, međunarodni protektorat u BiH morat će se, prije ili poslije, okončati na europskom putu zemlje.
Autor:Dragan Jurić
večernjak.ba / Hrvatsko nebo
