Partizani su ga ubili a Tomašević mu je ukinuo ulicu u Zagrebu…Tko je bio Vladimir Arko?
Vladimir Arko zagrebački poduzetnik (Zagreb, 16. IX. 1888. — Zagreb, 6. VI. 1945.). Osnovnu školu i realnu gimnaziju s trgovačkom akademijom završio je u Zagrebu. U Klosterneuburgu kod Beča polazio je Višu školu za pomologiju i enologiju, a u talijanskom mjestu San Michele agrarnu školu. Najprije je radio s ocem u veletrgovini vinom, a od 1915., sam je vodio poduzeće znatno ga proširivši. Kao dvadesetogodišnji mladić preuzeo je od oca Mije, veletrgovca vinom i proizvođača alkohola, razrađeni posao. Preuzevši to poduzeće znatno ga je proširio, sagradivši u Zagrebu po (tada) najmodernijem uzoru tvornice za špirit, kvasac, likere, kemičke proizvode, metalno i emajlirano posuđe itd. Godine 1915., postao vlasnik u to doba najmodernije tvornice i rafinerije alkohola, pjenice, kemijskih proizvoda, vinske destilacije, likera, etera, kvasca i proizvodnje bačava.
Godine 1916. osnovao je poduzeće za veletrgovinu »ovozemnim i inozemnim proizvodima« koje je iduće godine reorganizirao i preimenovao u Vladimir Arko, poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava. Tijekom vremena, postao je jedan od najznačajnijih zagrebačkih gospodarstvenika. Kako se poduzeće razvijalo, Arko je osnivao nove tvornice: alkoholnih pića (1917), špirita i kvasca (1918), bačava (1921), emajliranoga posuđa ( Gorica, 1928) te etera i kemijskih proizvoda (1932), te ih opremao najsuvremenijim strojevima. Ulagao je u promidžbu svojih proizvoda među ostalim i s pomoću modernoga dizajna naljepnica za boce. U rujnu 1937. poduzeće je pretvorio u diončko društvo, kojemu je bio većinski vlasnik.
Godine 1947., nakon kraja II. Svjetskog rata nasilno otete tvornice za proizvodnju alkoholnih pića Patria, Pokorny i Baker Titov komunistički režim sjedinjuje u „Zagrebačku tvornicu likera i vina“. Dvije godine kasnije Zagrebačka tvornica likera i Plemenika (bivši “Arko”) spajaju se u novo poduzeće – Tvornica likera i vinarstvo. Tvornica 1950., dobiva ime „Marijan Badel“, industrija likera i rafinerija po tzv. “narodnom heroju” i sinu osnivača destilerije alkoholnih pića i proizvodnje octa Braća Badel.
Obitelj Arko je u Basaričekovoj 24 na Gornjem gradu imala uređenu vilu koju je projektirao Albert Albini (1896. – 1978.), arhitekt koji je radio u ateljeu Viktora Kovačića i Huge Erlicha te bio profesor na Arhitektonskom fakultetu. Ta je kuća 1970., bila prilagođena za prijatelja komunističkog diktatoria Josipa Broza Antu Topića Mimaru! Prema nekim teorijama, Ante Topić Mimara je zapravo, Mirko Maratović, rođen 16. ožujka 1897., u Splitu. Tijekom 20-ih godina, 20. stoljeća radio je pod imenom stanovitog grofa, kada je navodno, sa Josipom Brozom, organizirao krađu jedinstvenog diptiha od slonovače iz Zagrebačke katedrale. Diptih je 1928. godine prodan muzeju u Clevelandu i vraćen 1936. godine. Maratović je preuzeo identitet pravog Ante Topića, nakon što je pravi Topić umro u vojnoj bolnici u Rimu, otkupivši njegove dokumente. Maratović je onda imenu dodao i nadimak Mimara. Ante Topić Mimara je nakon Drugog svjetskog rata bio savjetnik pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Berlinu i Münchenu!
Vladimir Arko za života se posvetio i javnom privrednom radu sudjelujući kod osnivanja različitih novčanih, trgovačkih i industrijskih poduzeća. Bio je među osnivačima Zagrebačke burze. Godine 1923.—1929. je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, 1931. izabran za predsjednika Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu, a 1933., za predsjednika centrale industrijskih korporacija u Beogradu. Kad je 1939., osnovana samostalna Industrijska komora u Zagrebu, izabrala je Vladimira Arka za svog prvog predsjednika. Bio je i utemeljitelj narodnih novčanih zavoda.
Najprije pripadao Demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića, a nakon uvođenja šestosiječanjskog režima 1929., prišao je Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. Od 1941.-45. opskrbljivao je i njemačku, talijansku i hrvatsku vojsku svojim proizvodima. Bio je predsjednik središnjice za žestu. Gospodarsko redarstvo optužilo ga za nelegalne radnje, 1944. uhićen ali i pušten nakon intervencija. Poslije rata optužen je za suradnju s okupatorom. Partizani su ga pokušali uhititi i likvidirati kao što su uradili sa svim veleindustrijalcima. Prema navodima iz komunističke literature u trenutku uhićenja, u tvornici, ispio je cijankalij. Mada ova tvrdnja je pod velikim upitnikom, prije će istini biti bliže da je likvidiran kao i tisuće drugih. U svakom slučaju njegovu smrt je prouzročila komunistička odmazda.
U svoje vrijeme bio je jedna od središnjih ličnosti zagrebačke privrede. Posebice je bio sklon vladi Velimira Vukićevića, čiji su ministri u Zagrebačkoj trgovačko-obrtničkoj komori tražili garanciju od hrvatskih industrijalaca za višemilijunski inozemni zajam Kraljevini Jugoslaviji. Zagovarajući stav vlade, a nije uspio uvjeriti industrijalce u opravdanost tog zahtjeva.
Svoje poglede na privredne i ekonomske probleme iznio je u stručnim časopisima, listovima i u posebnim publikacijama: Narodno bogatstvo (1923), Bankarstvo (1924, 1925, 1927), Zagreber Tagblatt (1924, 1925), Novo doba (Split 1925), Industrijski pregled (1931, 1935), Jugoslovenski Lloyd (1932, 1933, 1935–1937, 1939), Privredni pregled (1932), Trgovac (1932), Industrijska odbrana (1933, 1936–1938), Politika (1933), Spomenica o teškoćama naše industrije u 1936. g., Rudarski i topionički vesnik (1936, 1939), Slovenec (1939). Kao samostalne brošure izdao je: Govor g. Vladimira Arka, predsjednika Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu na privrednoj konferenciji održanoj u Zagrebačkoj burzi na dan 9. travnja 1928. Zagreb; O novom državnom zajmu; Izvještaj komore za trgovinu, obrt i industriju; Anketa o radničkim nadnicama i zaradi u industriji (suautor Arthur Benko Grado).
izvor:Komunistički zločini
