Ukidanje HR Herceg Bosne se pokazalo kao najveća greška i veliki grijeh Franje Tuđmana .Tu je bila kratkovidna politika, i trebalo se inzistirati na tri entiteta koji će dugoročno osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u BIH. Predsjednik Tuđman ima velike zasluge za stvaranje hrvatske države, ali ukidanje Herceg-Bosne je bila Tuđmanova jedina velika strateška pogreška.
U Grudama, 18. studenog 1991. godine, uspostavljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Grudama, a potom u Mostaru.
Neposredna ratna opasnost 90-ih godina 20. stoljeća i neravnopravni ustavnopravni status i nesređeno zakonodavstvo nakon rata nagnali su Hrvate Bosne i Hercegovine na odgovarajuće oblike samoorganiziranja. Zažmirite i zamislite psihozu nadolazećega rata u BiH… Druga je polovica 1991. godine…
U Ravnomu bosanskohercegovačke civile (Hrvate), seljane koji su dan prije hranili stoku i pripremali ogrjev za zimu koju nisu dočekali, pobila regularna vojska SFRJ kojoj je BiH još uvijek pripadala, a koja je krenula od Hrvatske odsjeći Dubrovnik.
Zato što je 6. listopada 1991. godine, dan nakon završetka krvavoga pira u Ravnomu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio proglas u programu TV Sarajevo, poručivši: ”…vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. (…) Zapamtite, ovo nije naš rat. (…) Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.”
Dakle, Hrvati su se organizirali jer nam je Vlada naše države okrenula leđa u jednom od najtežih trenutaka u povijesti suvremene BiH!Organizirali su se kako ih ne bi pobili!
Organizirali su se kako BiH ne bi postala dijelom velikosrpskoga političkog ozemlja!
Organizirali su se kako nesrpski narodi u BiH ne bi postali mrtvo meso za salatu na Slobodanovu, Radovanovu, Ratkovu i Dobričinu stolu užasa!
Neki povjesničari tvrde, da je Herceg-Bosna toliko sotonizirana upravo zbog činjenice da je poremetila planove velikim silama.
Herceg-Bosnu se kao nepredviđenu pojavu. Nešto što se nije smjelo pojaviti. Smatralo se da se radi o malom i neorganiziranom narodu, piše poskok.info
Da će JNA izići na granice Hrvatske. Da će potom pasti Južni dio Dalmacije i da će Tuđman morati prihvatiti krnju Hrvatsku.
Nekakav plan koji se nametao pres svjetskim crtačima karata bio je da Srbija može zadržati kontrolu nad krnjom Jugoslavijom u koju bi ušli BIH, Makedonija, Crna Gora i dijelovi Hrvatske, dok govoriti o Jugoslaviji s Hrvatskom i Slovenijom više nije imalo smisla.
No Herceg-Bosna ne samo da je zaustavila prodor srpske agresije na jug Hrvatske nego je u isto vrijeme slala ljudstvo u Vukovar, i kroz sve to potpuno poremetila planove gorepomenutim crtačima. Nije ona to uradila svjesno i iz inata nego onako kako je jedino znala.
Srcem.
Sav propagandni rat nakon toga rat je za interpretaciju rata.
Te izdali su Posavinu, te preuzeli su upravljanje Hrvatskom, te oni su loši, oni su fašisti, dok su Hrvati u RH ”antifašisti”.
Realno – prostor Herceg-Bosne učinio je najmanje zločina 90-ih. Što je danas grijeh reći kolika je antihercegbosanska propaganda.
To znači da su neki pripadnici HVO postrojbi činili zločine, no daleko najmanje zločina u odnosu na sve vojske 90-ih počinio je HVO.
Nisu radili obredna klanja, nisu pucali na WTC, nisu imali toliko logora koliko tzv. Armija BIH.
Najmanje protjeranih, najmanje silovanja, najmanje ubojstava i etničkog čišćenja. Nema niti jednog grada na tlu HRHB danas da je etnički očišćen od Bošnjaka.
Nema pandana Konjicu, Jablanici, Zenici, Kaknju, mjestima na kojima je tzv. ABIH potpuno destkovala Srbe i Hrvate.
Nema jama na hrvatskom tlu. Ne postoji masovna jama koju je počinio HVO potom premještao kosti.
Na tom prostoru zločinačkom prostoru UZP-a najveći je i povratak.
Kako je onda moguće da je toliko ocrnjena? Lako.
Predala je svoju pamet i svoje medije u ruke drugih. Biti bez medija u miru isto je kao bez oružja u ratu. Pa valja pitati naše lidere za što ih to plaćamo?
Evo kako je dakle trebala izgledati povijest BIH po međunarodnoj zajednici, Beču, današnjem Sarajevu i drugima?
1991-e kreće napad JNA na selo Ravno. Alija Izetbegović poziva ljude da ostanu u kućama. I Hrvati ostaju u kućama. Poštuju Aliju. Tuđman čupa kosu i naziva Hrvate u BIH izdajnicima. Oni kažu druže Franjo mi smo ti legalisti. Kad Alija kaže držte puške mi ćemo uzeti puške.
Selo Ravno izlazi na ulice i crvenim maramicama pozdravlja okupatora. JNA ne ruši Ravno nego tamo prave vojni punkt.
Isto se događa u svim drugim krajevima Herceg-Bosne. Svi do jedan hrvatski gradovi priznaju legalnost Beograda i JNA smatraju kao legalnu vojsku na tom području.
Beograd u svim tim gradovima proglašava privremene uprave. Postavlja svoje ljude. Jedan pokušaj osnutka Herceg-Bosne u Širokom na vrijeme je osujećen a organizator je priveden, potom ubijen.
JNA tijekom 1992-e kreće s granatiranjem Imotskog, Dubrovnika, Zadra, Šibenika.
Na području Herceg-Bosne većina Hrvata živi mirno, oni koji su se pobunili pobjegli su u Dalmaciju.
Na poziv Vukovara Hrvatima HB-a da pomognu obranu grada, oni odgovaraju e-mailom da to nije njihov rat, jer poštuju legalnu odluku legalnoga predsjedavajućeg BIH. A i da ih ne zanimaju maratoni Vukovar-Srebrenica. Niti im se trče.
Potom srpska politika nastojeći oslabiti obranu Hrvatske, počinje s etničkim čišćenjima i torturom, nasilnim novačenjem na prve linije.
Kad to Hrvati shvatiše, preko 700.000 njih pobjeglo je na sjever u Slavoniju i na jug u Dalmaciju. Takva Hrvatska je na koljenima. Mnoštvo izbjeglica se tek sprema jer Vojska RS-a i Beograda protjeruje dodatnih milijun Bošnjaka.
Oni ne mogu u prihvatne centre u Hrvatsku preko Herceg-Bosne jer Herceg-Bosne nema. Srbi im otvaraju koridore. Puštaju ih na one točke u Hrvatskoj koje planiraju osvajati. Kako bi oslabili Hrvatsku.
Hrvatska je pred slomom. Sa gotovo milijun izbjeglih iz BIH, BIH koja je potpuno pod srpskom okupacijom, s nenaoružanim Bošnjacima u Sarajevu, Tuzli i Bihaću, kojima Hrvatska ne može dostaviti oružje, bez bratske džihad pomoći iz arapskih zemalja, budući da ti sjajni ratnici ne mogu ući u BIH, nego minglaju po Rijeci. Alija Izetbegović potpisuje kapitulaciju i prenosi nadležnosti uprave nad BIH Slobodanu Miloševiću. 1994 saziva Sabor Bošnjaka u Hotelu Romanija , bivšem Hotelu Europa, te tek proglašeno ime nacije mijenja u Srbi. Novi hotel novo ime.
Tuđman je pod ogromnim pritiskom. Pao je Zadar, pao je Šibenik, pala je Makarska , Dubrovnik pada za koji dan.
Milošević nudi nagodbu. Granice Srbije iz Londonskog pakta, Srbija do Zadra i proglašenje nezavisne Hrvatske na nekoj polovici današnjeg teritorija. Bez Krajine, bez juga Dalmacije, Bez Istočne Slavonije.
Zapadni Saveznici Tuđmanu pojašnjavaju da je to jedino moguće rješenje sada, i da ako želi nezavisnu Hrvatsku pristane na to, te da u budućnosti može računati na pomoć Zapada u demokratizaciji i povratku Hrvata na područja Srbije s kojih su protjerani.
Gradonačelnik Dubrovnika, taj dan, kako bi zaštitio grad od uništavanja, proglašava Dubrovnik ex teritorijom Hrvatske i priznaje privremenu vlast Srbije uz obećanje Beograda da će Dubrovnik zadržati poseban status u novoj Jugoslaviji.
Crna Gora traži da se Dubrovnik pripoji njoj te prijeti Beogradu. Potom Slobo poništava i Crnu Goru. Itd. Itd.
Eto tako nekako bi danas izgledala karta bivše Jugoslavije.
Hrvatska bi bila jedna mala državica. BIH ne bi postojala. Postojala bi krnja Jugoslavija, u kojoj bi vladala dva naroda s prepolovljenim Bošnjacima i Hrvatima kao potlačenima u njoj koji imaj izbor ili iesliti ili preći u srpstvo.
U tom smislu, Herceg-Bosna doista jeste mrska tvorevina koja je pokvarila mnoge planove.
Jer je nastala ni iz čega , jer je pružila otpora tamo gdje se nitko nije nadao. I jer je jednostavno bila.
Je li radila zločine?
Da. Radila je. Imaju oni svoja imena. Imaju vrijeme i mjesto.
Govoriti o cijelom narodu i vojsci kao zločinačkoj, premda su sudovi individualizirali krivnju naprosto je idiotizam.
Ovo bi bila slika današnjeg Balkana, da nije bilo Herceg-Bosne, da se obrana BIH temeljila samo na “Čudu otpora”.
To je znate ono čudo iz Newyorka 2001-e kao i Čudo koje je kraj rata dočekalo tako da je Sarajevo bilo pod većinskom srpskom kontrolom a gradonačelnik Bihaća molio HV i HVO da im pomognu.
I to nakon što su ubili Šantića. A Šantić to je onaj mrtvi hrvatski zapovjednik HVO-a kojem Bihać ni danas ne da mira ni u smrti. Ni njegovoj obitelji.
Herceg Bosna je u proteklih 5 do 7 godina vraćena u javni diskurs u onom obujmu koji to i zaslužuje. Na najvišim razinama vlasti o njoj su govorili hrvatski politički predstavnici što nije bilo lako zamisliti prije 12 ili 15 godina.
Ostaje pitanje kada će se stvoriti dovoljan politički kapital da se priča o Herceg Bosni podigne na još veću razinu i o njoj govori u međunarodnim krugovima kao mogućem sredstvu zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH što je danas posebno dovedeno u kušnju kada Hrvati, čak, nemaju ni institucionalno zajamčeno pravo na izbor legitimnih političkih predstavnika.
