FRANCETIĆ – KAD SE CRNA LEGIJA SPUSTILA POD BIOKOVO! Dolazak koji je digao moral naroda i uplašio i partizane i Talijane !
Od Drine do Biokova – junak Crne legije koji je dizao moral naroda, dok su drugi bježali i pregovarali s Talijanima!
Potkraj travnja 1941. poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje Juru Francetića ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni ustaških postrojbi. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja 1941. u čin satnika PTB-a. U rujnu 1941., nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi, preuzima zapovjedništvo nad postrojbama Sarajevskog ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju[1]. Tijekom zime 1941./1942. zapovijeda postrojbom u borbama oko Sarajeva te u pothvatima na Ozrenu, Romaniji i kod Han Pijeska. Čin bojnika PTB-a dobio je 15. studenog 1941. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u ožujku 1942. u ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje Anti Paveliću brzojavku slijedećeg sadržaja:
“Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“
Tim činom mnogima je postao nacionalni junak, a 24. travnja 1942. odlikovan je Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. U literaturi se mnogo manje pisalo o Francetićevom boravku u Makarskoj i Vrgorcu potkraj svibnja 1942. zbog čega ćemo u ovom tekstu malo opširnije reći upravo o toj epizodi Crne legije.
U svibnju 1942. četničke i partizanske postrojbe iz Crne Gore prodrle su prema Gabeli i napali luku Ploče. Poharano je dvadesetak sela u istočnoj Hercegovini, a vlada NDH zatražila je dozvolu od Talijana da iz Sarajeva uputi ustašku satniju. Do angažiranja Crne legije na ovom području došlo je nakon izvješća Velike župe Cetina taj.br.1094/42 od 19. svibnja 1942. upućenom Općem upravnom povjereniku na Sušaku, Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ustaškoj nadzornoj službi i Stožeru 6. pješačke divizije u Mostaru u kojemu se navodi slijedeće:
„…Po svim selima na području kotara Makarska, vrši se jaka komunističko-partizanska promičba…Nikakove veće ni manje protumjere sa raspoloživim snagama nemogu se preduzimati, jer su komunističko-partizanske bande mnogo jače i bolje naoružane. Neophodno je potrebno žurno preduzeti jedno obće smišljeno čišćenje, sa jačim snagama, dobro naoružanim… Čitav pojas od Ploča kod ušća rijeke Neretve i sela kotara Metković Plina i Pasičine pa sve do planine Biokova nalaze se partizani, koji svakodnevno ugrožavaju naša sela i drže gotovo sva mjesta po svojom vlašću izuzev Makarske, Gradca, Igrana i Vrgorca. Talijanska akcija čišćenja, koja je poduzeta sa strane ušća Neretve kotar Metković obustavljena je nakon prvog susretaja sa komunistima, pošto je 18 talijanskih vojnika i jedan časnik bilo zarobljeno i odvedeno u planinu Biokovo sa strane partizana[2]… Da bi se uspješno poduzela akcija protiv ovih banda bezuvjetno je potrebno angažirati našu vojsku, oružnike i miliciju, koji će znati prodrieti u same položaje partizanskih odreda, koji se mogu i da manjim brojem ljudstva likvidirati. Dostavlja se radi znanja s molbom, da se raspoloži kako bi se oružničke postaje na području kotara Makarska odmah pojačale.“[3]
Dan ranije, 18. svibnja, Zapovjedništvo mornarice NDH uputilo je Ministarstvu vanjskih poslova NDH izvješće Obalnog zapovjedničtva Makarska u kojemu se ističe da su se „zadnjih desetak dana prilike na području ovog Lučkog zapovjedničtva iz temelja promjenile. Partizanski odredi razbacani u grupicama po brdima Biokova i po šumama na otoku Braču i Hvaru, spuštaju se sad slobodno do mora i zagospodarili su skoro svim selima. Partizani u svojim akcijama sada postaju sve smioniji i bezobrazniji, te napadaju, pljačkaju i ubijaju pojedine seljake po selima, ucienjuju sela, napadaju na državne objekte i te uništavaju, ruše brzojavne i brzoglasne veze, napadaju na poštu i slično. Glavno središte partizanskog odreda je Baćina…“
Prema Metkoviću je nakon toga krenula Crna legija pod zapovjedništvom Jure Francetića. U izvješću Župskog redarstva Dubrovnik br. 24/42 od 23. svibnja 1942. navodi se da je Francetić namjeravao provesti „akciju čišćenja“ protiv četnika u istočnoj Hercegovini i time odvratiti Talijane od namjera da to područje (kotareve Bileća i Gacko) pripoje tzv. Kraljevini Crnoj Gori. Međutim, Talijansko zapovjedništvo u Metkoviću nije mu to dopustilo već su ga „poslali da očisti kraj od Vrgorca do Graca“.[5] Nada Kisić Kolanović ističe da se Francetić morao povući po nalogu iz Rima „jer su Hrvati tobože poslali jače snage nego što su zatražili“.[6]
U Vrgorac je Francetić s tisuću vojnika stigao 22. svibnja 1942. O ovome je ostalo zabilježeno u nedjeljnom izvješću župana Velike župe Cetina za razdoblje od 17. do 23. svibnja 1942. pod brojem 49/42 upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ministarstvu vanjskih poslova, Županstvu pri Poglavniku i Općem upravnom povjereniku na Sušaku. U njemu se između ostalog navodi:
„Dne 22. svibnja 1942. navečer iznenada je banuo u Vrgorac ustaški potpukovnik Juraj Francetić sa svojim ustašama (glasovita Crna legija) te je rano ujutro dne 23. svibnja krenuo u brda prema jugoistočnom dijelu kotara Makarska u svrhu čišćenja partizana. Ova vijest je izazvala oduševljenje i podigla moral u ogromnom dijelu pučanstva, u kojem vlada čvrsto uvjerenje da je jedini neustrašivi pod.puk. Francetić sa svojim hrabrim ustašama kadar osloboditi zemlju od partizana, a i politički odjek pojave Francetića u našim krajevima je ogroman. O rezultatima ove akcije izvjestit će se naknadno.“[7]
O događajima koji su uslijedili i postupcima Crne legije na biokovskom području ostao je sačuvan zapis pripadnika partizanskih postrojbi Živka Šerića: „Prema ponašanju Crne legije u Vrgorcu i na putu od Vrgorca do Graca te za vrijeme boravka u Gracu i drugim mjestima općine Gradac ne bi se moglo zaključiti da je Francetić u naš kraj došao ‘…u svrhu čišćenja partizana’. Istina je da je naša četa izbjegavala sukob s nadmoćnijim snagama Crne legije, ali ni Francetić nije htio borbu. Namjera im nije bila da se sudare s partizanima, čak su izbjegli borbu kad ih je napala jedna desetina partizana na vrhu Rilića. Kad su se približili Grnčeniku, narod i partizani su se na brzinu sklonili. Ostala je puna peć kruha. Nakon povratka našli su kruh izvađen iz peći. Ni jedan hljeb nije nedostajao. Da ga legionari nisu izvadili, kruh bi bio izgorio. Na odlasku iz Graca, cestom preko Baćine u pravcu Metkovića, ostavljali su uz rub ceste neraspakivane kutije metaka. Od Rudarskih domova do Žrnovice – grački su omladinci sakupili nekoliko desetaka takvih kutija. Francetić, Šimić, Guberina i Herceg obilazili su sela gornjoprimorske općine. U Gracu su sazvali narod na zbor. Oružnici su obišli sve kuće i naredili da se na zbor mora doći. Na Solinama, gdje su zakazali zbor, okupilo se nešto naroda. Govore su održali Guberina, Šimić i Francetić. Govorili su o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i potrebi da svi Hrvati budu složni. Za partizansku borbu su govorili da je pustolovina koja nema nikakva izgleda na uspjeh, a dovodi do borbe između samih Hrvata. Pozivali su roditelje da utječu na svoje sinove da se vrate svojim kućama, da povratnicima garantiraju sigurnost – i sve u tom stilu… Isticali su da oni shvaćaju zašto smo se mi u Dalmaciji latili oružja, aludirajući na Talijane. Uvjeravali su da će se sve dobro završiti za Hrvatsku ako Hrvati budu složni i strpljivi. Na kraju su odredili grupu članova partizanskih obitelji i drugih mještana i naredili da odu u Baćinu i uspostave kontakt s partizanima i da im sve to prenesu s prijedlogom da se svi vrate doma i nastave miran život, a da im oni garantiraju slobodu i sigurnost…Za sve vrijeme boravka u Gracu legionari nisu primjenjivali silu, nisu zlostavljali ni pljačkali…“[8]
Crna legija napustila je Metković već 28. svibnja, a slijedećeg dana Gradac i Baćinu. No dok je Francetić pozivao na jedinstvo, 25. svibnja jedan vod Južnodalmatinske čete ušao u Zaostrog gdje je opljačkan franjevački samostan. Slijedećeg je dana napadnuta oružnička postaja u Kozici. 31. svibnja pripadnici Južnodalmatinske čete opljačkali su Podgoru, a 1. lipnja ubili Franju Čizmića iz Zadvarja. Istog je dana ubijena i jedna osoba u Zapadnoj Plini. 3. lipnja napadnut je mještanin Stilje, koji je nakon nekoliko dana preminuo od zadobivenih ozljeda. Iste su noći opljačkani Tučepi, a slijedeće su noći biokovski partizani upali u školsku zgradu u Dragljanima gdje su pokidali fotografiju dr. Ante Pavelića i odnijeli pisaću mašinu. 6. lipnja opljačkan je Ante Rakić iz Višnjice, a u noći s 8. na 9. lipnja Omladinska četa likvidirala je Barišu Šimunovića iz Stilje.[12] Ovakvi postupci komunista na širem biokovskom području bili su tek uvod u događaje koji će ubrzo uslijediti prilikom partizanske okupacije Vrgorca 15. lipnja 1942.
Nakon povlačenja s biokovskog, a zatim i mostarskog područja Francentić se vraća u Sarajevo. 24. lipnja 1942. promaknut je u čin pukovnika PTB-a. S dijelom Legije sudjeluje u borbama na Kozari, a sredinom srpnja prebacuje se u Donji Vakuf i uključuje u borbe za Bugojno. Nakon protjerivanja partizanskih brigada iz doline Vrbasa sudjeluje u pothvatu pukovnika Šimića prema Livnu i Tomislavgradu. Iz Kupresa odlazi 7. kolovoza radi selidbe ustaške bojne iz Foče u Imotski. Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Stipkoviću, jer je 25. kolovoza imenovan zapovjednikom stajaćih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne. Kao predstavnik Ustaške vojnice u pratnji poglavnika Ante Pavelića, posjetio je 24. rujna postrojbe hrvatske 369. pojačane pješačke pukovnije u Rusiji a dan prije bio je u izaslanstvu koje je posjetilo Adolfa Hitlera u Vinici. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji Dinara, a polovicom studenoga je na području Kalnika. O Francetićevoj vojničkoj izobrazbi i iskustvu Eugen Dido Kvaternik zabilježio je slijedeće:
„Bio je veliki rodoljub, osobno neobično hrabar i pošten. Znao je postupati sa svojim podređenima, koji su u njemu gledali nepobjedivog vođu. Nije bio vojnički genij, niti je imao, a ni mogao imati solidnog vojničkog znanja, ali je bio idealan za vojevanje po bosanskim planinama, napose kad mu je uz bok stajao sin naše kršne Hercegovine, rođeni gerilac Rafael Boban.“[13]
Dana 22. prosinca 1942. Francetić se zatekao u zrakoplovu kojim je iz Zagreba trebao otići u Gospić s namjerom da preuzme dužnost zapovjednika Operativnog područja Lika. Uoči polijetanja dvokrilnog zrakoplova vrste Potez, za let ga je pripremao bivši podčastnik jugoslavenske vojske Stjepan Sertić, a pomagao mu je pričuvni vodnik Rudolf Svetetić. Sabotažu na zrakoplovu navodno je izveo partizanski ilegalac Mirko Škrinjar. U spremnik goriva nasuo je sladora, što je prouzročilo kvar zrakoplova kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić i koji se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. Nakon slijetanja, Francetić se uputio se prema najbližim kućama, kako bi doznao gdje se nalazi najbliža oružnička postaja, ili položaj neke Ustaško-domobranske jedinice. Umjesto obavijesti, opkoljavaju ga seoska partizanska straža i seljaci. Petar Trbojević, sin Đure, iz Jelova Klanca, iz starog nagorjelog karabina pogađa spremnik naboja na strojnici pukovnika Francetića, te ga onesposobljava za borbu. Francetića je prvi sustigao Mile Trbojević i sjekirom mu razmrskao glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti.
Ne može se sa sigurnošću reći gdje je Francetić doista pokopan, no među brojnim verzijama o okolnostima njegovog ukopa neopažno je prošla ona koja je hrvatskim vlastima bila dostupna već nekoliko dana nakon Francetićeve smrti. U iskazu danom Župskoj redarstvenoj oblasti u Ogulinu 4. siječnja 1943. Božo Radanović pok. Josipa, rođen 3. lipnja 1903. u Dicmu, po zanimanju željeznički kondukter, izjavio je da je 1. siječnja 1943. izmenu Plaškog i Vojnovca zaustavljen vlak kojim se vozio, nakon čega su partizani istjerali i odveli u šumu putnike i osoblje. Radanović dalje navodi da je zajedno s petoricom željezničkih službenika 2. siječnja 1943. odveden dalje u šumu do nekog sela nakon čega su nastavili put “te smo hodili oko 1 sat i tu su nam partizani rekli: ‘To Vas vodimo na Francetićev grob, da vidite gdje je Francetić ukopan. Mi ga ne bi ubili, ali ženske kada su saznale da je to Francetić one su ga kolcima ubile.’ Mi smo to mjesto promatrali sa udaljenosti 6 do 8 mt. Mjesto gdje se je navodno nalazio grob Francetića ogradjeno je zidom od kamena visok po prilici 1 met.
Izvor:Hrvatski Fokus
