Nije prvi put da je Zoran Milanović, predsjednik RH, razljutio kremu lijeve političke i novinarske scene. Ali svaki put kad se to dogodi, svjedočimo kanonadi naricaljki, kukanja, plača. Svi skupa su toliko dosadni, lako predvidljivi i jadni, da to prelazi granice svakog ukusa. Ne mogu reći da nije uživancija gledati, piše Mario Nakić za Liberal.
Ovaj put ekipa se razljutila što je Milanović na 30. obljetnicu stravičnog zločina u Zagrebu, kada je mučki ubijena skoro cijela obitelj Zec, rekao neke stvari o tom događaju koje baš i nije uputno govoriti javno. Milanović, kakav je, govori bez ustručavanja, ono što misli i manje-više onako kako je. Podsjetio ih je da to ipak nije etnički motiviran zločin nego iz koristoljublja. To ne umanjuje tragediju, ali izbija mnogima iz ruke jedan od najjačih aduta.
Naime, kolumnisti poput Dežulovića i Sanje Modrić, koji još uvijek žive u 1990-ima, upravo na takvim mitovima grade svoju karijeru. Uzmite im hrvatsko-srpske sukobe i oni nemaju teme. Gdje ćeš bolje i patetičnije priče nego one o Srbima koje su usred Zagreba mučki pobili hrvatski policajci? Pravi slatkiš za svakog majstora romantične ljevičarske patetike. Međutim, ako iz priče izbacimo nacionalistički faktor pa ispadne da ti ljudi ipak nisu stradali samo zato što su Srbi, naši signalizatori vrlina gube poantu. Nemaju više ništa. Zato su tako pošizili.
U jednom danu vidjeli smo sigurno na desetke članaka – svi kao da ih je pisala ista osoba – gdje se novinari, političari i slični vucibatine zgražaju nad Milanovićevom izjavom. Ma, je li on stvarno rekao da je bilo i groznijih zločina u ratu? Ma, je li on stvarno rekao da su preživjeli članovi obitelji Zec dobili odštetu? Ma, kako se samo usudi? I onda, naravno, to im je poslužilo za patetično moraliziranje – ono kako ne postoji novčana svota koja može platiti nečiji život i slično. Naravno da ne postoji, ali Milanović nije ni tvrdio suprotno.
Baš ih je ispravno nazvao – moralni kamatari. Jer to oni zaista i jesu, svake godine nam pokušavaju kolektivno nametnuti osjećaj krivnje za stvari i događaje koji nemaju veze s nama, koji čak nemaju previše veze ni s Domovinskim ratom, ni s hrvatskom državom.
A kad biste pogledali malo bolje privatni život većine tih “moralnih kamatara”, vidjeli biste da oni osobno ne žive baš primjer moralne vertikale kakvom se predstavljaju dok vama prodaju jeftine patetične pamflete. Moralni kamatari u politici su još bolji. Pitajte Milorada Pupovca što je s njegovim nekadašnjim partnerom Ivom Sanaderom, ili s Tesla bankom. Ili sa Srbima na Baniji. Jedna stvar je svim moralnim kamatarima zajednička – nikad u životu nisu radili ništa korisno.
Znate li što je najbolje od svega? Sva ta krema lijeve scene glasala je na predsjedničkim izborima upravo za Zorana Milanovića. I sad su zbog toga očajni. Jako ih je razočarao. Neki od njih, poput Marka Biočine s Jutarnjeg lista, objašnjavaju to teorijom zavjere. On tvrdi, naime, da je Milanović prevario birače.
Lijepo to oni sebi pokušavaju opravdati osjećaj razočaranja u predsjednika kojeg su sami izabrali, ali problem je što nikakve prijevare nema. Milanović je sve ovo najavio već u predizbornoj kampanji.
Podsjetimo samo koji su mu bili slogani: “Normalno, predsjednik s karakterom”, “Normalno, predsjednik sa stavom, a ne ograda Bijele kuće” i sl. Nije li to ovo što sada imamo? Ljevičari to možda nisu ozbiljno shvatili, možda su mislili da je to samo promidžba. Ljevičari žele predsjednika bez karaktera i stava, nekoga tko će samo ponavljati politički korektne rituale. Netko poput Josipovića.
Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je bila u mnogočemu sličnija Josipoviću, ali ona nije odgovarala novinarima i znali su je sprdati nerijetko čak i seksističkim forama. Glasali su više protiv nje nego za Milanovića, a sada im je krivo i sve glasnije cvile za Kolindom. Nije li to baš slatko?
Ne može se reći da su Milanovićevi birači prevareni. On je još dok je bio premijer, mislim da je to bilo 2014., u intervjuu Bloombergu izjavio da se izjašnjava kao liberalni konzervativac. Koga su onda ljevičari očekivali, Tita? Čovjek je od početka otvoren i iskren.
Milanović je posve dosljedan, on je zapravo možda i prvi političar u Hrvatskoj koji dosljedno provodi sva predizborna obećanja. Nisu njegovi glasači prevareni, već jedan dio njegovih glasača (ne bih rekao da se radi o većini) je sebe obmanuo da će se Milanović promijeniti na njihovu sliku samo zato što su mu oni dali svoj glas.
Onda, Sanja Modrić na Telegramu piše da bi se ona “sada već skoro mogla kladiti da Milanović neće osvojiti drugi mandat”. Prema njoj, Milanovićevo lijevo biračko tijelo “mislilo je da će glasom za njega sudjelovati u borbi za civilizacijske vrijednosti”.
Prvo, imajmo na umu da je gospođa Modrić 2014. godine napisala za Novi list tekst u kojem je sigurna da će Ivo Josipović osvojiti drugi mandat. Čak je bila toliko sigurna da je izbore proglasila bacanjem novca jer se već zna pobjednik. Dakle, ona ima iskustva u kardinalnim promašajima prilikom prognoziranja rezultata na predsjedničkim izborima.
Drugo, to je ista ona Sanja Modrić koja je nedavno, nakon velikog prosvjeda protiv kovid potvrda na Trgu bana Jelačića, pitala što je radila policija. Ona, naime, smatra da je policija trebala nekako spriječiti desetke tisuća ljudi da dođu na trg. Kako je to policija mogla spriječiti osim brutalnom silom? Žena koja bi da policija puca po nenaoružanim prosvjednicima, samo zato što su to mahom njeni neistomišljenici, ima obraza da priča o nekakvim civilizacijskim vrijednostima.
I treće, Milanović dosljedno predstavlja iste one civilizacijske vrijednosti koje je najavljivao u kampanji. Problem je što dio ljevice gaji sasvim suprotne vrijednosti. On se bori za istinu, čak i kad ona nije svakome ugodna. Oni bi više htjeli čuti ugodnu laž. To smo vidjeli sada, na primjeru obitelji Zec.
Milanović je u svakom slučaju izgubio dio svojih starih birača, ali samo manji dio. Ljevičarska krema, koja je jako glasna u medijima jer mediji su njihovo stanište, ne predstavlja ni 10 posto stanovništva. Velika većina građana Hrvatske ima potpuno suprotstavljene stavove onima kakve guraju mainstream mediji. Milanović sada puca na puno širu publiku. Izgubio je manji dio ljevice, ali je zato osvojio simpatije na centru i dijelu desnice. Imat će puno širu glasačku bazu od bilo kojeg protukandidata i zato mislim da će drugi mandat osvojiti glatko, već u prvom krugu.
Dotad, nadam se da će nas Zoki nastaviti zabavljati na najbolji mogući način – izvlačeći sav ološ s hrvatske scene na površinu. Znate već, onako kako on to najbolje radi.
