Tražiš li, Gospu u Međugorju, a nisi ju ponio u Međugorje odakle god pošao u potragu, bojim se da ju vidioci i svećenici neće dovesti pred tebe.
Ponekad čovjek mora zastati pred jednostavnim odgovorima i istinama. Od kad smo rođeni, odgajaju nas i usmjeravaju u potragu za mnogim.
Tako se i definiramo, odrastamo, svoja saznanja i uvjerenja prenosimo na druge. Saznanja, a najčešće nadu, očekivanja i vjeru, piše Marko Ljubić.
Često u tim potragana tražimo utočište u drugima, u mnoštvu, utoliko više i predanije, ukoliko smo nesigurniji u ispravnost svoga puta i ukoliko nas opterete nedostižnim očekivanjma a to prihvatimo.
Na tom putu se često ne pronađu odgovori, ne zato što nismo vrijedni tih odgovora, nego zato što ih ne znamo tražiti. I zato što ih tražimo za druge, a ne za sebe. Svaki put je za sebe. I svako svjedočanstvo.
Ako je tako, istina je tu. I odgovori. Nije se lako uvijek suočiti s odgovorima. Svjedočimo bijegu od pitanja, reakcijama na pitanja s kojima se mi, ljudi u većini slučajeva suočavamo. Ljudi se boje sebe. Svoje golotinje. Svojih odgovora. A ne pitanja.
Slušajući skladnu melodičnu pjesmu ljudi s najudaljenijih kutaka Planete na Misi u Međugorju, pjesmu na francuskom jeziku, razmišljao sam i pitao se – jesu li ti ljudi s tolikom radošću u pjesmi, inače melodičnog jezika, pronašli ono što su tražili polazeći na daleki put?
Nadam se da jesu. Prilično sam uvjeren da jesu. Jesmo li mi? Kako tko.
Traži li netko Istinu koračajući kroz život usmjeravajući pogled i nadu u daljinu, iza planinskih visova u nedokučivom plavetnilu dodira s nebom, gazeći po tolikim svakodnevnim sitnicama, ne primjećujući ih, i poruku u njima, bili kamenčići, bio zvuk cvrčka, bili zvonici crkve ili kip Gospe zamrznute u vječnom pokretu, bili to ljudi pored nas u kojima živi čovjek a ne samo ljudi i mnoštvo, bojim se da ga čeka put bez kraja i konca. I bez odgovora.
Tražiš li, čini mi se, Gospu u Međugorju, a nisi ju ponio u Međugorje odakle god pošao u potragu, bojim se da ju vidioci i svećenici neće dovesti pred tebe.
Nećeš ju naći. Čuda su u nama, a ne izvan nas. Mnoge su se polemike, ni slučajno samo zlonamjerne, i utemeljene u zbunjujućim detaljima, vodile i vodit će se dok je Svijeta, o Gospinom ukazanju.
Je li to istina ili iluzija? Mislim da je to potpuno pogrešan pristup koji nudi sumnju, kakva god svjedočanstva bila i kakva nam god bila predstavljena. Ljudi u mnoštvu koje je danas pjevalo Gospi donijeli su Mariju sa sobom. Marija je bila u Međugorju. Oduvijek. Bila je s nama i u nama. Ako je i kome je bila.
Zato ju pronađu samo oni koji ju donesu sobom. I ne treba im dokaz. Tako je u svemu. Istina i odgovori su tu. Oko nas.
Tko zastane, pronađe.
