Crna kronika

Hrvatska je na začelju EU-a jer njome vladaju djeca komunizma, njihovi krvni i/ili ideološki potomci

Odbor EU, koji je i donio Izvještaj, kristalno jasno zna kako je ogromna pljačka nekadašnje društvene imovine započela prije demokratskih promjena, te da bi otvaranje UDBA-ine pismohrane dalo odgovor na mnoga pitanja. Svatko tko prati i tko zna na koji način funkcioniraju EU institucije zna kako Izvješća, prije nego ugledaju svjetlo dana, prođu rigoroznu proceduru, (znači kako je oko istih postignut opći politički konsenzus), da bi, kada jednom budu objavljena, pokrenuli ‘procese’ koje nikako nije moguće zaustaviti”

“Kada bi htjeli ispasti mudri mogli bi se grohotom nasmijati i zapitati ‘kako je moguće da jednoj tako ozbiljnoj instituciji treba gotovo 30 godina da shvati ono što svaka šestinska kumica na Dolcu zna’, no stvarnost nam je daleko od komedije”, rekao je na početku razgovora za portal Direktno politički analitičar Ivica Granić komentirajući vijest iz Bruxellesa.

“Nadalje, u Izvještaju ‘Odbor’ više puta apostrofira upravo UDBA-u i KOS, podvlačeći kako moraju biti otvoreni arhivi tih zloglasnih komunističkih službi, zatim se naglašava kako bi bilo dobro da Vlade država nastave istraživati evidentan kriminal generiran iz mračnih laboratorija tih službi.

Interesantno je kako vijest prvi donosi ‘Voice of America’, a ne redakcija nekog medija s prostora propale jugoslavenske državne zajednice pa se s pravom postavlja pitanje bismo li uopće – i kada – doznali za Izvještaj, a ako bi i doznali pitanje je u kojoj bi formi, i na koji način, bio predočen javnosti. Poznajući rukopis spomenutih službi teško je povjerovati, da su kojim slučajem ti ‘arhitekti zla’ imali dosta vremena, da Izvještaj ne bi pretrpio određene intervencije, zamračivanja, friziranja, tumačenja i tako dalje”, nastavlja Granić.

Izvor

‘Djeca komunizma’

Autori Izvještaja su bez sumnje svjesni činjenice kako hrvatskim, ali i ne samo hrvatskim, navodno je u Sloveniji još i gore – i političkim i medijskim, kulturnim, ekonomskim i financijskim… potencijalima gospodare ‘djeca komunizma’, kaže Granić. 

“Stoga se posebno apostrofira potrebu suradnje ‘država Balkana’ sa SAD-om, UK i drugim međunarodnim organizacijama, kao što su ‘Organizacija za europsku sigurnost i suradnju’, zatim i UNODC. Na više stranica je navedeno podosta podataka, zatim preporuka, traženja i slično, poput ‘ciljanja na kriminalne organizacije, a ne pojedince’, zatim da se ‘pojača zaštita doušnika i zviždača kako bi povećali kapacitet za razbijanje organiziranih kriminalnih grupa’, naglašava se također kako je ‘zapadni Balkan važna tranzitna regija za šverc droge’, traži se da se ‘riješi pitanje pranja novca, uključujući i usvajanje revidiranog zakonodavstva’ i tako dalje, no svi mi, koji živimo na ‘ovim prostorima’, strahovito precizno znamo detektirati ‘iz kojeg smjera puše vjetar'”, pojasnio je.

Sve je davno započelo

A sve je, nastavlja, započelo davno – ranih devedesetih, dvjema katastrofalnim pogreškama onoga koji je u to vrijeme ‘i vedrio i oblačio’, dakle prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Svoju tvrdnju dodatno je pojasnio:

“Prva, neprovođenje lustracije, i druga, na krajnje mutan i netransparentan način započet (i dovršen) proces pretvorbe i privatizacije, i to u vrijeme najžešćeg rata. Jedino pitanje ostaje jesu li, dakle, te pogreške bile unaprijed planirane, znači namjerne, ili su bile počinjene nenamjerno, nesnalaženjem i sličnim”.

Gledajući s naše aktualne pozicije, dodaje, rezultat je zapravo isti, no za povijesnu valorizaciju prvog hrvatskog predsjednika ta dvojba mogla bi biti od presudnog značaja.

O korupcijskom ‘bratstvu i jedinstvu’ tajkuna, političara, pravosuđa i medija, često se govori u Hrvatskoj te se pokušava progurati teza, odnosno stereotip, kako se privatizacijska pljačka bivše društvene imovine zbila praktički neplanirano, kaotično u ratnim okolnostima, te da je uglavnom riječ o, recimo to tako, o spontanoj posljedici naglog skoka iz komunizma u kapitalizam. 

Je li to baš tako?

“Opovrgava li taj stereotip, recimo, činjenica kako je ‘privatizacijski model’ zapravo osmislila i uspostavila posljednja jugo komunistička Vlada, ona Ante Markovića? Taj model se čak ni do dana današnjeg nije promijenio, a kada se tome pridoda i činjenica kako su ‘određeni privatizacijski procesi’ započeli još u vrijeme trajanja propale državne zajednice, stvar postaje jasnija”, govori naš sugovornik.

‘Proces’ se, nastavlja, javno počinje kristalizirati već u travnju 1990-te, kada komunistički Sabor SRH donosi, obratite pažnju, donosi ‘Zakon o prestanku važenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine’.

Ivi Latinu, Ivici Račanu i kompaniji se jako žurilo jer je bilo jasno kako gube tlo pod nogama, od svih mogućih poteza koje su još uvijek imali na raspolaganju, oni se, neposredno prije gubitka vlasti, odlučuju donijeti spomenuti ‘Zakon’, čime počinje simultani proces pljačke, to jest stvaranja budućih hrvatskih tajkuna. Radi se o razno raznim skupinama bivše jugoslavenske boljševičke buržoazije, njima samima ili o njihovoj djeci, nasljednicima, prijateljima, partijskim drugovima, čime dolazi do stvaranja novog, svojevrsnog ‘nasljednog komunističko feudalnog sustava’, nezabilježenog igdje u modernom svijetu”, govori i nastavlja:

“Danas, s odmakom od tridesetak godina, kada znamo da su najbogatiji hrvatski tajkuni, osim posrnulog sina bivšeg člana CK SKH Hrvatske Ante Todorića, Ivica, zatim Vanja Špiljak, Emil Tedeschi, Branko Roglić, Milan Artuković, Dubravko Grgić, Ante Vlahović – stvar je potpuno jasna”.

Srećom, dodaje, te dinosaure i metuzaleme po prihodima gaze mlade hrvatske snage, pretežito iz IT i energetskog sektora, no pravo je pitanje zbog čega se konačno ne krene u reviziju ”transferiranja” bivšeg društvenog vlasništva u privatne džepove, dakle zbog čega im se ne postavi ono magično pitanje: Od kuda vam prvi milijun?

“Odbor EU, koji je i donio Izvještaj, kristalno jasno zna kako je ogromna pljačka nekadašnje društvene imovine započela prije demokratskih promjena, te da bi otvaranje UDBA-ine pismohrane dalo odgovor na mnoga pitanja. Svatko tko prati i tko zna na koji način funkcioniraju EU institucije zna kako Izvješća, prije nego ugledaju svjetlo dana, prođu rigoroznu proceduru, da bi, kada jednom budu objavljena, znači kako je oko istih postignut opći politički konsenzus, te kako ‘procese’ nikako nije moguće zaustaviti”, kaže Granić.

Potom nastavlja:

“S druge strane promatrače ne bi trebala odveć iznenaditi činjenica kako će značajan dio aktualne vlasti opstruirati procese, nešto poput izručenja Njemačkoj UDBA-inih likvidatora Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, akteri ni tada nisu shvatili kako ‘procese nije  moguće zaustaviti’. Raznim opstrukcijama, prije svega ondašnji premijer Zoran Milanović, dodatno je blamirao i sebe i Hrvatsku pred europskom javnošću”.

Ukratko, ‘deca komunizma’ svoje su džepove napunili dovoljno i za nekoliko slijedećih naraštaja, dok je narod, u domoljubnom transu, glasujući za vladajuće devedesetih ostao praktički bez svega: mediji su završili u stranom vlasništvu, praktički kompletan bankarski sustav završio je u stranom vlasništvu, proizvodnja i prerada hrane odavno su u stranom vlasništvu, voda je znatnim dijelom u stranom vlasništvu, naftni biznis kompletan je u stranom vlasništvu, hoteli i hotelske kuće su praktički u stopostotnom stranom vlasništvu, svi značajniji trgovački lanci su u stranom vlasništvu, telekomunikacije su u sto postotnom stranom vlasništvu, proizvodnja lijekova je u stranom vlasništvu, proizvodnja i distribucija hrane je znatnim dijelom u stranom vlasništvu ili se uvozi, zakone nam piše uglavnom EU, vlast nam je praktički posve kontrolirana iz Bruxellesa i tako dalje, kaže.

 Hrvatski narod je koncem rata, dakle 1995. godine, bio zadužen oko pet milijardi dolara, i praktički je sve imao u svome vlasništvu, da bi danas, dvadesetak godina nakon, bio zadužen oko 48 milijardi dolara i skoro ništa više nema u svome vlasništvu, dodaje.

‘Surograt komunistikog feudalizma’

“Pomalo anakrono i nevjerojatno, no nažalost točno, djeluje konstatacija dr. Josipa Jurčevića kako ‘uspostava jugoslavenskog komunizma nije bila povijesni iskorak iz kapitalizma u komunizam, nego povratak iz kapitalizma u feudalizam, u kojem je društvena moć nasljeđivana prema čvrsto osiguranom krvnom srodstvu’. Dakle, profesor Jurčević govori o nekakvom surogatu ‘komunističkog feudalizma’ i njegovim transformacijama”, govori.

Da bismo shvatili o čemu profesor govori najbolje je krenuti od pojedinačnih primjera, naglašava.

“Već godinama u središtu pozornosti je tajkun Emil Tedeschi, kojeg su najmoćniji političari i njihovi kontrolirani masmediji forsirali kao uzor poduzetničke uspješnosti. Međutim, tomu se više puta otvoreno suprotstavio saborski zastupnik Miro Bulj, koji je čak u saborskom govoru obznanio kako DORH štiti kriminal jer su bez rezultata ostale njegove četiri kaznene prijave protiv tvrtki kojima je ‘suvlasnik bila obitelj Tedeschi’ i koje su početkom domovinskog rata ‘usisale’ novac predviđen za obranu cetinske krajine”, govori nam Granić i nastavlja:

Još je nekoliko saborskih govornika o tim tvrtkama govorilo, spominjale su se ‘nelegalne isplate u visini od oko 30 milijuna kuna’, i – ništa! Mediji su u nekoliko navrata objavljivali kompromitirajuće originale iz SDS-ovih dosjea o Svetozaru Tedeschiju, ocu Emila Tedeschija, i – opet ništa! Inače, spomenuti dosje ima 216 stranica i nalazi se u državnom arhivu, koristan je osim za shvaćanje ‘poslovanja Svetozara Tedeschija’ i za shvaćanje nepoznatih aspekata djelovanja jugokomunističkih vojnih i civilnih sigurnosnih službi, koje su, definitivno, glavni moderator ključnih zbivanja i u tri desetljeća samo formalno samostalne RH”.

Osim što je, nastavlja, u izvrsnim odnosima sa aktualnim predsjednikom Milanovićem, Tedeschi je svojevremeno ‘napao’ i grad Zagreb, kojeg je htio staviti pod kontrolu putem svoga bivšeg uposlenika Joška Klisovića, no potonji se nije odveć proslavio kao gradonačelnički kandidat.

“Potpisnik ovih redova u posjedu je dosjea Svetozara Tedeschija, detaljno sam pročitao praktički sve o tome čovjeku i o njegovoj obitelji, još od vremena kada je bio mladi ‘direktor općeg sektora u brodogradilištu Korčula’. Surađivao je s jugoslavenski tajnim službama kao doušnik ‘Brod’, sa splitskom UDBA-om gdje upoznaje Marka Roglića, vrlo bliskog rođaka Branka Roglića, koji nakon 90-ih postaje utjecajni tajkun i vlasnika je mega velike ‘Orbico grupe’, surađivao je i s britanskim tajnim službama i Johnom Mottom, progonjen je zbog privrednog kriminala, pa sve do 90.-ih kada je bio vlasnik tvrtke ‘Rothen’ iz Trsta, u kojoj svoju karijeru započinje i mladi Emil”, navodi politički analitičar.

Zatim nastavlja: 

“U to vrijeme druži se s Celestinom Sardelićem iz CK SKH, a prijatelj je po korčulanskoj ‘zemljačkoj liniji’ i s Eugenom Padovanom, koji je zaposlen u jugoslavenskoj vladi u Beogradu. Zagrebački Centar SDS-a je krajem ožujka 1988. nad njim pokrenuo ‘prethodnu operativnu obradu’ jer je sudjelovao ‘u makinacijama na štetu naše privrede’, te da ‘u sprezi s poslovnim ljudima … potkrada naše radne organizacije’. Obradu je odobrio osobno načelnik Centra Kolja Družić. Godine 1988. zagrebački centar SDS-a bilježi i kako je Svetozar, kao strastveni kockar, ‘dosta blizak sa izvjesnim Arkanom, Crnogorcem iz Beograda, čiji je otac bio u partizanima i pukovnik je JNA’.

Izvor je citirao Tedeschija koji mu je rekao da je Arkan ‘Dolančev čovjek, po čijem je nalogu, a za potrebe UDBA-e, u inozemstvu likvidirao neke ljude’. Bilježi se kako su Tedeschi i zloglasni Željko Ražnatović ‘za novu godinu pregovarali s direktorom hotela ‘Esplanade’ u Zagrebu oko dovođenja grupe od 50.-ak stranih kockara’. I tako dalje, i tako dalje”.

Ljudi poput Svetozara, odnosno Emila Tedeschija, je bezbroj, ističe Granić.

“Osim spomenutih Artukovića iz ‘Francka’, Vlahovića iz ‘TDR-a’, Roglića iz ‘Orbica’… cijeli je niz i drugih imena, redom bivših suradnika tajnih jugoslavenskih službi, koji su na krajnje sumnjiv i netransparentan način bivše društveno vlasništvo transferirali u vlastite džepove, ili su pokradeni ‘prljavi’ novac oprali kupujući te kapacitete”, govori.

Jedan od prvih, kaže, koji je o tome znanstveno progovorio je slovenski sveučilišni profesor, ekonomist i matematičar dr. Rado Prezdir, koji je iznio veliki broj činjenica o ‘monstrumu INA’, to jest o ‘plavoj hobotnici’ iz koje je novac izvlačen iz RH.

“Prezdir je u ljubljanskom arhivu pronašao originalne dokumente o povezanosti hrvatskih tajkuna i UDBA-e, govorio je kako su opljačkani milijuni kojima su u pretvorbi kupovana hrvatska poduzeća, zatim tko vlada našim gospodarstvom i bankama te posebno zanimljivo kako se komunistički vrh sa službama bivše države još 80.-ih dogovorio o pljački Hrvatske i Slovenije.

On vrlo detaljno opisuje način na koji je novac odlazio iz INA-e. INA bi davala kredite različitim poduzećima u RH, bili su fiktivni, kao što su bili fiktivni i vlasnici tih poduzeća, a pravi vlasnici su oni koji su ispumpavali novac iz INA-e. Poduzeća u Lihtenštajnu ili Luksemburgu pa na Karibima, su kupovali naftu i prodavali je INA-i, a INA nije imala novac, pa su uzeli kredit od tih istih tvrtki, koje su im obračunavale ogromne kamate. To je bio jedan od načina na koji je nastajao novac iz RH. Samo sredinom 80-ih, u samo jednoj godini, nestao je trag od 100 milijuna njemačkih maraka iz INA-e, pojašnjava Prezdir, te dodaje kako je pronašao originalne dokumente iz kojih je vidljiva ilegalna trgovina UDBA-e, odnosno vidljivo je da su svi centri UDBA-e zasebno otvarali svoje račune u Švicarskoj, ako dođe do rata i slično”, pojašnjava.

Prezdir vrlo detaljno, potkrjepljujući sve originalnim dokumentima, govori o Vanji Špiljku i Vojku Santriću te o njihovoj UDBA-škoj tvrtki ‘Genex’ iz Moskve, u kojoj je generalni direktor bio i kasniji predsjednik hrvatske Vlade, Franjo Gregurić, navodni agent i ruskog KGB-a. Za njih Prezdir navodi kako su upravo oni stvarne ‘sive eminencije’ hrvatske poslijeratne ekonomije, ističe naš sugovornik.

“Govori Prezdir i o talijanskoj mafiji, koja direktno investira u hrvatske marine, spominje riječke komunističke glavešine, o tvrtki ‘Velebit’ koja je švercala cigarete koje im je davao talijanski mafijaš, koji je živio u Švicarskoj. Švercalo se zlatom, žestokim pićima, cigaretama, narkoticima, zatim i o plasmanu prljavih deviza u NK Rijeku, o pljačkaškoj suradnji slovenskog Petrola i INA-e, i to kada se krvarilo od Vukovara do Dubrovnika”, nastavlja.

I što je od svega na kraju bilo?

“HRT je u to vrijeme najavljivao jednu briljantnu emisiju izvrsnog novinara Vedrana Kukavice, pod nazivom ‘Javna stvar’. Predstavili su ga kao briljantnog novinara, jer Vedran to zaista i jest. No, nakon što je u spomenutoj emisiji intervjuirao slovenskog znanstvenika Radu Pezdira o sprezi starih komunističkih struktura, UDBA-e i cjelokupne kleptokracije bivše države, Kukavica je, pogađate, dobio opomenu pred otkaz, a sljedeća emisija mu je skinuta ‘zbog nedostatka profesionalnih standarda.’ Pezdir je tom prilikom, naravno, posebno apostrofirao obitelj Tedeschi, na temelju dokumenata, da bi ga Emil Tedeschi odmah – nazvao filofašistom”, rekao je Granić.

“Ako dirnete u stare udbaške strukture, iznesete dokumente, intervjuirate ‘pogrešnu’ osobu, put od ‘briljantnog novinara’ do ‘diletanta’ vam je zagarantiran. Ipak, za utjehu nam ostaje činjenica kako je Stjepan Đureković, zbog iste stvari o kojoj je u emisiji govorio Pezdir, dobio sjekiru u čelo, a Vedran samo opomenu pred otkaz. Pa tko kaže da ne napredujemo!”, zaključio je Ivica Granić u razgovoru za portal Direktno.

Više o ovoj temi smo prenosili i na: Pljačkaške operacije Ozna-e, Udba-e, Kos-a i SDB-a.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button