Maratonska rasprava između onih koji su govorili da je Tito zločinac i diktator i onih koji su ga opisivali kao vođu antifašističkog pokreta u Hrvatskoj i velikog državnika svoga doba, okončala se točno u 00.42, kada je Andrija Mikulić, tadašnji predsjednik Skupštine, oštro rekao: “Ovim je Trg maršala Tita prepušten povijesti i nadam se da će tamo i ostati.” – piše Direktno.hr.
Strastvenim govorom takvu odluku pozdravio je i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović, a posebno se obratio jednom čovjeku, Tomislavu Tomaševiću.
“Siguran sam da u ovom časnom domu više nikada neće sjediti titoistička većina. Gospodine Tomaševiću, za naš naraštaj, to vam jamčim, ova priča je zauvijek završena. Ova odluka koju trebamo usvojiti malena je i zakašnjela zadovoljština svim žrtvama ratnog i poratnog jugoslavenskog komunističkoga titoističkog terora. Ova odluka je skupštinski epilog četvrtstoljetnoga građanskog napora. Hvala svima koji su tome doprinosili, od 1990. do danas”, rekao je Hasanbegović.
No, kao da je sudbina tako htjela, Tomašević nekoliko godina kasnije postaje zagrebački gradonačelnik, u Skupštini surađuje sa SDP-om, a priča o Trgu maršala Tita dobila je svoj epilog.
SDP-ovac Gotovac: Ideologija je ključna, moramo se izboriti za Trg maršala Tita
Naime, nakon što je pobijedio na unutarstranačkim izborima, za novog šefa zagrebačkog SDP-a izabran je Viktor Gotovac, a nedugo nakon izbora podigao je prašinu javnosti izjavom da mu je prioritet vratiti Trg maršala Tita.
“Od ponedjeljka radimo, moramo se boriti za socijalne i egzistencijalne vrijednosti koje muče građane Zagreba, komunalna pitanja i ono što je ključno – ideje i ideologiju. Moramo se izboriti da dobijemo natrag Trg maršala Tita, da Aleksandra Zec dobije toponim u Zagrebu, ulicu ili trg”, izjavio je Gotovac.
Tomašević: Mi bismo glasali za tu inicijativu
Da u tomu ima Tomaševićevu podršku, gradonačelnik je nedavno dao naslutiti.
“Razgovarat ćemo s koalicijskim partnerima o svemu, pa tako i o tome. Rekao sam i prije da, ako bi takva inicijativa čak i bila, da bismo mi glasali za, ali sam isto tako rekao da to nije prioritetno pitanje dok se grad raspada po šavovima, doslovno sam to govorio u kampanji. I onda su krenule pucati cijevi, obnova i dalje nije krenula na privatnim zgradama. Što se tiče drugih stvari, vidjet ćemo”, kazao je.
Na pitanje kada bismo to mogli očekivati, odgovorio je da će to na red doći dok su oni na vlasti, ali da o svemu treba najprije razgovarati sa SDP-om, vidjeti “što bi to konkretno značilo, koji bi to konkretno trg bio, koji bi bio naziv…”.
Hasanbegović: Neka Tomašević jedno od gradskih odlagališta otpada nazove po Titu
Nakon što je postalo očigledno da bi moglo doći do novog zaokreta u cijeloj priči, novinari portala Direktno.hr obratili su se za komentar Zlatku Hasanbegoviću, koji je kratko prokomentirao:
“Tomaševićeva sljedba je bila među najgorljivijim čuvarima imena Trga maršala Tita, koje je promijenjeno u redovitoj skupštinskoj proceduri. Sada imaju skupštinsku većinu i mogu učiniti što hoće”, rekao je.
A odlučio je i dodijeliti savjet gradonačelniku Zagreba.
“Jedino mu mogu predložiti da dok ne završi konzultacije sa SDP-om o tom pitanju, da jedno od nefunkcionirajućih gradskih odlagališta otpada privremeno nazove po Josipu Brozu Titu”, dodao je saborski zastupnik Hasanbegović.
I doista, zar je u vrijeme dok Zagreb pliva u smeću, i to doslovno, ovo tema o kojoj bi se uopće trebalo govoriti?
10 razloga zašto se u demokratskoj zemlji ulice i trgovi ne smiju zvati po zločincu i diktatoru Josipu Brozu Titu
1. Josip Broz Tito je kao predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije došao na vlast 14. siječnja 1953. bez izbora i s diktatorskim ovlastima. Ustavne promjene iz 1953. “ozakonile” su neupitnu vlast Tita kao predsjednika Jugoslavije koja je uskoro obznanjena kao doživotna – neupitna. Prije toga, na čelo Komunističke partije Jugoslavije, Tito je došao nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao. Službeno je postao generalni tajnik KPJ-a 1939. godine, a imenovala ga je Kominterna koja je provodila Staljinovu politiku. Godine 1945. preuzeo je vlast na čelu komunističke partije. Jugoslavijom je vladao do svoje smrti 4. svibnja 1980.
2. Sustav u kojem je vladao bio je totalitaran, jednopartijski komunistički. Smatra se da je Titov režim odgovoran za smrt oko milijun ljudi. Pamti ga se po poslijeratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji – pokolj na Bleiburgu, pamte se križni putevi, pamti se Huda jama, pamte se koncentracijski logori poput Golog otoka, pamte se progoni i ubojstva emigranata itd.
3. Partizani su neposredno nakon 2. Svjetskog rata prema procjenama hrvatskih demografa ubili oko 300,000 ljudi. Titovi zločini počeli su i puno prije 1945. o čemu možete čitati ovdje.
4. Tito i komunistička partija održavali su se na vlasti pomoću tajnih službi, policije, vojske. OZNA, UDBA i KOS bile su zloglasne tajne službe za borbu protiv tzv. “unutarnjih neprijatelja”, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i u razdoblju nakon njega. Većina tih “neprijatelja” dolazila je iz redova hrvatskog naroda, koji bi odmah bili stigmatizirani kao “ustaše”, “fašisti”, “kleronacionalisti” ili “neprijatelji naroda”. Metode kažnjavanja ‘neprijatelja’ bila su mučenja, ubojstva, silovanja, logori, progoni nevinih.
5. Političke i građanske slobode – ukinute. Svi neistomišljenici ili politički protivnici – proganjani, zatvarani, mučeni na Golom otoku, u Gradiški, oduzimane su im putovnice, zbog političkog neslaganja – oduzimane građanske slobode – do 1990.
6. Mediji su bili pod kontrolom komunističke partije i djelovali kao propagandno sredstvo – blatili, napadali i progonili političke protivnike i neistomišljenike. Glavno tijelo koje je provodilo cenzuru u Jugoslaviji bio je Agitprop (agitacija i propaganda), osnovan 1945. godine u sklopu CK KPJ. Poznat je i njihov ‘Plan borbe protiv Informbiroa na kulturno-prosvjetnom sektoru’.
7. Ograničene vjerske slobode tijekom Titovog komunističkog režima – ubijeno je i mučeno 664 katolička svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara, a puno ih je bilo na robiji, uključujući kardinala Alojzija Stepinca. Prema istraživanju koje je proveo don Ante Baković, a koje je predstavljeno u knjizi “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, partizani su do 9. svibnja 1945. ubili 240 crkvenih osoba, a Ozna, Udba i Partija nakon rata još 263 osobe.
8. Pravosuđe – Montirani procesi protiv političkih neistomišljenika, potpuna ovisnost sudstva, državno odvjetništvo kontrolirano od komunističke partije. Jedan od brojnih primjera montiranih političkih procesa je suđenje kardinalu Stepincu. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te je lišen svih građanskih prava na 5 godina.
9. Obrazovanje – politička indoktrinacija, obavezni predmeti u srednjoj školi i na fakultetu: Teorija i praksa samoupravnog socijalizma je bio predmet na kojem su se učile osnove marksističkog pogleda na prirodu i društvo. Općenarodna obrana i društvena samozaštita je naziv predmeta koji je pod geslom “neprijatelj nikad ne spava” podučavao učenike stvarima poput stavljanju gas maske na lice, tretmanu ranjenika, pripremi eksploziva, bacanju bombi, životu JNA vojnika, a na kraju i pucanju iz prave puške na streljani… Posljedice toga osjećamo i danas.
10. Gospodarstvo je bilo pod kontrolom komunističke partije, bez slobodnog tržišta, planska privreda, a nacionalizirana i konfiscirana imovina „nepoželjnih“ pojedinaca, intelektualaca, vjerskih zajednica pritom najviše Katoličke Crkve te imovina Židova.
Izvor: Sloboda.hr/Direktno.hr
