Danas je 9. rujna. U hrvatskom nacionalnom programu HRT-a – ni slova o genocidu u Grabovici 1993. godine. U emisiji TV kalendar našlo se mjesta za smrt jugoslavenskog glumca Ljubiše Samardžića, ali ne i za spomen 33 ubijena hrvatska civila koje su na današnji dan, prije 32 godine, na najsvirepiji način masakrirale postrojbe tzv. Armije BiH.
Za HRT taj zločin „ne postoji“. Za urednike državne televizije, koju svi mi plaćamo, nije vrijedno spomena da su u jednoj noći, 8. na 9. rujna 1993., ubijeni svi koji su u selu Grabovica tada živjeli – žene, starci, djeca. Najmlađa žrtva imala je 4 godine. Najstarija preko 80.
Ono što se dogodilo u Grabovici bio je genocid u punom smislu riječi. Ne po brojnosti žrtava, jer malo selo nije moglo dati tisuće mrtvih poput Srebrenice. Ali po učinku – stopostotnom. Gotovo svi su pobijeni. Među ubijenima bila je i mala Mladenka Zadro, dijete čiji je jedini „zločin“ bio to što je Hrvatica u vlastitom selu. Njena braća, pukom srećom, preživjela su masakr i ostala živi samo zato da kasnije mogu svjedočiti o genocidu koji je počinjen. Njihova svjedočanstva danas su jedini glas Grabovice – jer mrtvi ne mogu govoriti. Nitko nije preživio osim dvojice braće Zadro koji su pukom srećom preživjeli. To je definicija genocida: potpuno uništenje jedne zajednice, jednog sela, jednog naroda na određenom području.
U zločinu su sudjelovale postrojbe Armije BiH, a prema svjedočenjima i dokumentima, rame uz rame s njima ratnici iz Al-Qaede, koji su već tada bili infiltrirani u Mostar i okolinu. Grabovica je bila prva manifestacija takvog zla na ovim prostorima – genocid koji je prethodio svemu onome što će kasnije doći.
Ali u hrvatskom medijskom prostoru – šutnja. Grabovica je za HRT „nebitna“. Bitniji je glumac jugoslavenskih partizanskih filmova. Bitniji su datumi koji nemaju nikakve veze s hrvatskom tragedijom.
Ali kad se radi o pobijenim Hrvatima – onda šutnja. Onda ignoriranje. Onda prešućivanje.
Ovo nije samo pitanje povijesti. Ovo je pitanje našeg identiteta. Ako sami nećemo govoriti o vlastitim žrtvama, onda će ih drugi prešutjeti i zatrpati. Ako mi šutimo, oni koji su pucali i klali pisat će povijest.
Grabovica je genocid. Točka. I nikakva urednička politika HRT-a to ne može izbrisati.
S obzirom na činjenicu da se radi o jednom od najstrašnijih zločina nad Hrvatima u ratu 1990-ih, a da HRT kao javna televizija ima obvezu informiranja i očuvanja povijesne istine, HRT-u smo postavili sljedeća pitanja:
- Zašto u navedenoj emisiji TV kalendar nije spomenut genocid u Grabovici 1993. godine?
- Je li HRT ikada u emisiji TV kalendar spomenuo masakr u Grabovici, i ako jest – kada?
- Smatra li HRT da je spomen ovog zločina manje važan od, primjerice, obljetnica kulturnih događaja ili smrti poznatih osoba iz bivše Jugoslavije?
- Hoće li HRT u budućnosti posvetiti dostojnu pažnju stradanju Hrvata u Grabovici i na koji način?
S obzirom na to da se radi o javnom servisu koji financiraju hrvatski građani, očekujemo jasan i argumentiran odgovor.
