Kad je Ivan Aralica prije dvadeset godina napisao onu antologijsku: “Fukare svih zemalja, ujedinite se”, vjerojatno nije ni slutio koliko će proročki zvučati danas. Jer eto, imamo živu ilustraciju te maksime – Miljenka Jergovića.
To je onaj lik koji je pobjegao iz Sarajeva da ga granata ne raspolovi, a onda u Zagrebu otkrio da granata možda i ne može, ali ga vlastita mržnja može raznijeti iznutra. I otad, evo već tri desetljeća, Miljenko marljivo piše – ne romane, ne poeziju, ne priče, nego povijest vlastitih frustracija.
On je, zapravo, prvi pisac na svijetu kojemu je žanr “pljuvačka”. Svaki tekst izgleda kao da je nastao nakon što se probudio, pogledao kroz prozor, vidio hrvatsku zastavu i pomislio: “Eto materijala za još jednu kolumnu!”
Zašto i ne bi – čovjek je na vrijeme shvatio da u Hrvatskoj uvijek ima mjesta za one koji o Hrvatskoj govore najgore. To je unosna niša: pljuješ, a zauzvrat te hvale isti oni koji nikad nisu oprostili što je Hrvatska uopće nastala.
No, što je od Jergovića danas ostalo? Nekadašnji “mladi genij” bosanske proze pretvorio se u nadrndanog tetka-pisca koji bi i na dječjoj priredbi vidio fašizam. Svijet mu je jedan beskrajan ustaški dernek u kojem on, naravno, igra glavnu ulogu žrtve.
Evolucija mu je impresivna: od pisca – do sveznajućeg moralnog arbitra, a od arbitra – do običnog, Araličinim riječima rečeno, đubra. I to ne bilo kakvog, nego recikliranog, onog što se stalno vraća u opticaj.
Danas, kad pročitate njegovo ime, znate unaprijed što slijedi: jedna doza cinizma, dvije doze mržnje, i tri doze samoljublja. Kao loš recept za rakiju – popiješ, pa ti se povraća.
A što je najgore – Miljenko nikada ne shvaća da je, u biti, on sam postao karikatura onoga protiv čega se navodno bori. “Fukara svih zemalja” – upravo to. I ništa drugo.
Ante Horvat
crodex.net
