Spomendan u Srbu treba prerasti u komemoraciju nevinim hrvatskim žrtvama, koje su zvjerski masakrirane i pobijene od srpskih pobunjenika.
Svakom normalnom je jasno kako u pitanju nije nikakav antifašistički ustanak, nego ustanak protiv novouspostavljene hrvatske države. Onoliko koliko je antifašistički bio ustanak 1941. toliko je antifašistički bio i onaj iz 1991. godine.
No, na žalost, to nije tako.
Nitko se od službene hrvatske vlasti od tog sramnog čina ne ograđuje, čak dapače, vladajuća koalicija svake godine novčano potpomaže spomendan na taj događaj.
To nas ne treba čuditi.
Naime, takvo ponašanje aktualnih političkih elita uvjetovano je činjenicom da su odreda nastale i odgojene na komunističkim mitovima. To su činjenice, to nije potrebno dalje obrazlagati.
Kaptol
Ali čudi da recimo Kaptol mirno gleda kako se svake godine slavi pokolj nedužnih ljudi, samo zato što su bili Hrvati i katolici.
Pa zar tom prilikom nije likvidiran svećenik don. Gospodnetić, zar tamo nisu likvidirani i katolički hodočasnici, koji su se mirno vraćali svojim kućama s hodočašća u Zadar. I što bi onda bilo logičnije i normalnije nego da upravo vodstvo Crkve u Hrvata osudi tu anticivilizacijsku demonstraciju.
Ali, s iznimkom časnog biskupa Vlade Košića, nije poznato da je itko od strane visokog crkvenog klera to ikada osudio.
Tužna je istina da je svećenstvo Crkve u Hrvata za vrijeme bivše državne zajednice imalo i zdravu agendu i ‘jaku kralježnicu’. Nažalost, njihovi današnji nasljednici većim dijelom su ‘pogubljeni’ i odnarođeni oportunisti.
Udba
I sad dolazimo do ključne točke, iz koje se prepoznaje klasičan Udbin rukopis. Svatko onaj tko se s tim komunističkim represivnim ološom bavio, to prepoznaje.
Naime, kao što rekoh, ne čudi šutnja političkih elita, ali postavlja se temeljno pitanje ‘što je s Kaptolom’?
U igru se zatim ubacuje stari, dokazani komunistički kadar, Stipe Mesić, koji, gle čuda, u govoru najviše udara baš izravno po Kaptolu.
Pa kaže ‘… NDH je bila zločin, po svom nastanku i svojim idejama, kako u zamisli, tako i izvedbi. Jedno je eksces, koji se ljudski razumije, a drugo ideja zločina; fašizma i ustaša, njihove produžene ruke. Plaćena politička strašila ne vole ustaštvo iz altruizma, već zato što od takvog ponašanja imaju koristi. Domaćinstvo mnogima koji tako razmišljaju pruža Katolička crkva, čiji se predstavnici revno klanjaju zločinačkoj vojsci u Bleiburgu’.
I to je to. Klasična špranca ‘skretanja pozornosti’ s bitnog na manje bitno, ili na nebitno, odnosno usmjeravanje pozornosti na ono na što se hoće, što i jest cilj.
Sad bi, tobože, svi mi trebali razgovarati ili razmišljati o tome kako se Katolička Crkva revno klanja zločinačkoj vojsci na Bleiburgu, a ne zbog čega sramotno šuti na dokazanu likvidaciju svećenika i katoličkih hodočasnika, to jest na teški zločin u Srbu.
Klasičan Udbin rukopis reklo bi se, a stari iskusni lisac Mesić i te kako dobro zna kada i gdje treba udariti.
Na žalost medijski prostor, koji bi takve jeftine i lako čitljive provokacije trebao detektirati i ljudima predočiti o čemu je zapravo riječ, također je užasno izopačen. Čak toliko da se ovih dana, bez imalo kritičnosti i zdravoga razuma, prenose teze pojedinih historiografa koje izjednačavaju tzv. ustanak u Srbu s VRO Oluja. Užas!
Umjesto da se taj događaj iz 1941. prema pravnim i društvenim obilježjima ispravno klasificira kao klasičan teroristički čin, s elementima etničkoga čišćenja, mediji ga uspoređuju s Olujom i dižu na pijedestal antifašizma.
I sve to s blagoslovom izabrane hrvatske vlasti.
