Krug mojih prijatelja znao je da nisam voljan izdržati služenje JNA vojsci. Često sam ponavljao, iz te ću se vojske vratiti za petnaest dana, ili me neće biti deset godina, jer ću završiti u zatvoru.
Tako je 1985. godine došao i vojni poziv te sam upućen u Visoko, kod Sarajeva. Od prvog dana mi je bilo nepodnošljivo i nisam htio slušati niti bilo što raditi. Peti dan nakon dolaska u vojarnu, održana je prva smotra vojske, okupilo se i puno civila, jer je bio Titov rođendan pa se trebala polagati prisega. Tada sam prvi i zadnji put obukao njihovu uniformu, te izašao na smotru. Odmah su počele govorancije nekih oficira i civila, koji su se natjecali tko će više nahvaliti Jugoslaviju. Veoma brzo mi je to dojadilo, pa kad je jedan govorio: Jugoslavija ovo… Jugoslavija ono…, ja sam izašao iz stroja bacio kapu na pod i jednostavno rekao: Jebla vam Jugoslavija mater!
Drugoga dana ujutro odveli su me u jednu sarajevsku bolnicu na psihijatrijske i ostale preglede, te zaključili da me treba pustiti kući. Zapravo, do kuće su me odveli pod pratnjom. U Zagrebu sam boravio još kratko vrijeme i autom se uputio u Francusku s namjerom da se priključim Legiji stranaca. Otišao sam legalno, s putovnicom.
U Francuskoj nisam nikoga poznavao ali sam još od djetinjstva slušao puno priča o Legiji, pa sam odlučio provjeriti je li sve to istina te se dobro uvježbati za povratak u Hrvatsku i povezati se s hrvatskim političkim iseljeništvom o kojem sam također puno slušao od odraslih u Hrvatskoj. Najprije sam otišao u francusku luku Marseille. Prijavio sam se u jedan od biroa za Legiju. Uputili su me u regrutno središte, gdje su obavljeni svi liječnički pregledi. Tu sam sve norme zadovoljio, pa sam upućen na obuku u jedno mjesto južne Francuske, prema Španjolskoj.
Obuka je trajala približno četiri mjeseca a sastojala se od učenja jezika i potrebnog vojničkog vježbanja. Sve to sam podnosio s lakoćom, jer sam i prije bio športaš. Objektivno gledajući, nije bilo nikakvog pretjerivanja, tako da sam vidio kako su sve priče, koje sam prije slušao o ubitačnosti treninga, nekakvim ubojicama i kriminalcima u Legiji bile obična ljudska mašta.
Legija je vojska u kojoj je prisutna jaka vojnička disciplina, zna se hijerarhija i kakvi su odnosi, što i priliči vojsci. Sva pravila su jasna a prvi ugovor s Legijom mora se sklopiti na pet godina. Poslije toga, ugovor se može produžiti na jednu godinu ili više. Nakon petnaest godina provedenih u Legiji stječe se pravo na mirovinu, s tim da se ne mora ići u mirovinu, nego se može ostati aktivan.
Život u Legiji je veoma dobro organiziran, kao i u većini uređenih vojski. U prvo vrijeme plaće su simbolične, tek za džeparac a kasnije se to povećava u skladu sa stažom, činom, akcijama i slično. Recimo, moja plaća u Pustinjskoj oluji iznosila je osamnaest tisuća franaka, tj. približno pet tisuća maraka. Inače, kroz Legiju je prošlo dosta Hrvata. U mojoj postrojbi ih nije bilo ali je bilo više Srba, s kojima nisam komunicirao. Dosta nas Hrvata iz Legije vratilo se ratovati u domovinu a nisam čuo da se koji Srbin iz Legije vratio u Srbiju.
Bio sam jedan od najboljih na obuci, pa su me poslije završetka poslali u padobranske postrojbe na Korzici, gdje sam završio posebnu padobransku obuku u trajanju od otprilike mjesec dana. Nakon toga sam uklopljen u padobranske postrojbe u kojima sam obavljao uobičajene dužnosti.
Za vrijeme boravka u Legiji povezao sam se s hrvatskim političkim iseljenicima, ali nisam na tome planu mogao ništa intenzivnije raditi, jer sam imao malo slobodnog vremena.
Uskoro, 1987 godine, dogodile su se određene okolnosti i ja sam svojom voljom napustio Legiju i otišao u Švedsku, kako bih intenzivnije djelovao kao hrvatski politički iseljenik. Tu sam veoma brzo zbog posjedovanja oružja bio zatvoren, te sam iz zatvora zatražio politički azil. Za boravka u zatvoru stupio sam putem pisama u dodir s Mirom Barešićem, Božom Vukušićem, Nikolom Katalinićem i drugima.
U to vrijeme, Jugoslavija je vodila aktivnosti i izgledalo je da će im biti izručen Miro Barešić. Ja sam izjavio da ću čim izađem iz zatvora, ako Miro bude izručen, ubiti jugoslavenskog ambasadora. Zbog toga sam u zatvoru podvrgnut ispitivanjima i pritisku. Nisam htio ostati u takvoj zemlji i odustao sam od traženja političkog azila. To sam izjavio, te zatražio da me vrate u Francusku, u Legiju.
Krajem 1987 godine deportiran sam u Francusku. Primljen sam sasvim normalno i nastavio sam rad u Legiji. Nisam vraćen u padobrance, nego sam poslan u tenkovske postrojbe.
Odatle smo upućivani u više akcija, na Majot, u Gvajanu i Pustinjsku oluju. I dalje sam bio u kontaktu s hrvatskim političkim iseljenicima, pa smo u domovini organizirali jednu grupu koja se pripremala za akcije i rat protiv Srbije.
Što se tiče poznatijih akcija u Legiji, mogu reći da smo upućeni u Gvajanu brodovima i zrakoplovima. Tu smo boravili dva i pol mjeseca ali smo povučeni zbog Pustinjske oluje. U Pustinjskoj oluji zapravo i nije bilo nekog rata na način kako smo navikli. Tu je zrakoplovstvo odradilo gotovo cijeli posao a pješaštvo i oklopnjaci samo su ulazili i pokrivali prostor. Naišli smo na nekakvu lakšu čarku prilikom ulaska u Irak ali nakon prve razmjene vatre oni su pobjegli. Drugi dan smo išli na zrakoplovnu luku s ogromnim brojem tenkova uz strahovitu vatru, tako da su Iračani opet pobjegli. U tom ratu jednostavno nije bilo ni jednog pravog pješačkog okršaja. Prije Gvajane i Oluje bili smo na Majotu. To je otočje u Indijskom oceanu. Kad smo izvršili pripreme i došli tamo, sve se riješilo političkim putem.
Već nakon izbora u Hrvatskoj 1990. godine, odlučio sam da ću se vratiti u domovinu ali to nisam mogao odmah izvesti zbog akcija Legije koje sam spomenuo. Nakon Pustinjske oluje, nekoliko dana prije isteka ugovora s Legijom, vratio sam se u Hrvatsku s jugoslavenskim pasošem na lažno ime. Kad sam stigao, dočekao me Miro Barešić s grupom naših ljudi. Miro je stigao dan ili dva prije mene, u vrijeme rata u Sloveniji – krajem lipnja 1991. godine.
Namjeravali smo ratovati i u Sloveniji kako bismo joj pomogli ali nismo uspjeli uspostaviti ni veze sa Slovenijom a rat je već bio gotov. Naime ja sam u Legiju i otišao kako bih naučio što bolje ratovati protiv Jugoslavije. Još kad se nisu ni naslućivale promjene u Jugoslaviji ja sam se pripremao, kad mi istekne prvih pet godina ugovora s Legijom, za obavljanje nekih zadaća u Jugoslaviji a vezano uz ljude za koje smo mi u iseljeništvu znali da su umiješani u likvidacije Hrvata. Mislio sam doći, to obaviti i vratiti se. Ali došle su demokratske promjene, pa se moja grupa spojila u Hrvatskoj i tu smo počeli raditi.
Kad sam se vratio, moj osobni stav je bio da mnogim ljudima u vlasti ne treba vjerovati i predlagao sam da radimo samostalno, na svoju ruku, da Miro okupi što veći broj ljudi, jer on je to mogao. Miro je odobravao to što sam govorio. No, neki drugi su ga odveli na sastanke s Josipom Perkovićem i još nekima, i tu je krenulo drugim smjerom. Ja nisam bio oduševljen tim načinom rada jer sam o Perkoviću i njegovoj kompaniji dovoljno lošeg doznao dok sam bio u iseljeništvu. Ali Miru sam smatrao svojim idolom i bio sam spreman skočiti na metak ako on kaže. Tako sam se zbog Mire uključio u grupu koja je bila za njega fatalna. Ja nisam u vezi s tom grupom imao nekakvih svojih iluzija ili inspiracije.
Perković je za jednog čovjeka kao što je Miro smislio da ide s manjom grupom u neprijateljsku pozadinu i da radi diverzije i likvidira neprijatelje. Za mene je to bila glupost, jer Miro je bio simbol kojem je trebalo dati puno složenije i korisnije poslove za hrvatsku državu. U prvo vrijeme nakon povratka u Hrvatsku nisam se nikome javljao osim svojoj grupi i Miru, jer sam vjerovao da ćemo raditi konspirativno.
Kada je Miro odlučio drugačije, onda sam i ja, preko naših momaka, službeno uključen u MUP. Cijela grupa je u to vrijeme bila u sklopu redovnog sastava policije, koja nam je dala naoružanje i opremu. Nisu nam bile potrebne obuka ili pripreme.
Nakon nekoliko dana opremanja u Zagrebu u srpnju 1991. godine, krenuli smo kao postrojba MUP-a za posebne namjene na jug, u Vodice, blizu Šibenika. Tu smo se smjestili u kuće, po dvojica ili trojica kod pojedine obitelji, i odatle smo kretali u prve ratne akcije.
Prva akcija izvedena je u Benkovcu a zadatak je bio izvršiti diverzije na benzinskoj postaji i dalekovodu. Ja nisam vodio komunikaciju s MUP-om, ali pretpostavljam da je akcija izvedena u dogovoru sa Zagrebom. Put kojim smo stigli do Benkovca samostalno smo odredili tijekom trajanja akcije, a vodič nam je bio jedan stariji gospodin, Luka iz Šopota. Podijelili smo se u dvije grupe. Nas četvorica ušli smo u Benkovac i digli u zrak spomenute objekte, a druga grupa u kojoj se nalazio i Miro Barešić, minirala je cestu kojom su trebali stići četnici.
Sve se odvijalo prema predviđanjima; nakon prvih eksplozija počela su pristizati neprijateljska vozila, no naišli su na naše mine i odletjeli su u zrak. Uskoro su okupacijske vlasti u Kninu proglasile dan žalosti. Akcija je u potpunosti uspjela. Nismo imali ni poginulih, niti ranjenih, te smo se vratili u Vodice.
Uskoro smo krenuli u drugu akciju prije koje su Miro i još nekoliko članova grupe bili na razgovoru u zadarskoj policiji. Povod akciji bila je jedna točka koja se nalazila kod Miranja i Ceranja a koju su držali četnici i s nje kontrolirali promet. Zadatak je bio uništiti tu točku i nakon toga se povući. Prije toga smo nekoliko dana promatrali četnički položaj, te vidjeli snagu, navike i smjene četnika.
Opet smo krenuli podijeljeni u dvije grupe. Prva grupa je krenula iz Pristega i trebala je uništiti komunikaciju kojom su mogla stići četnička pojačanja, te se odmah povući. Mi, drugi dio, imali smo zadaću privući se neprijateljima prije šest sati ujutro, pričekati njihovu smjenu, uništiti točku i povući se. Međutim, kad smo se približili vidjeli smo sasvim drugačiju situaciju od one koja je bila u našim prethodnim izviđanjima.
Sve je bilo puno četnika i vojske. Očigledno je bilo kako nam je pripremljen doček. Na nas je odmah otvorena vatra. Mi smo zalegli u polukružnom položaju i došlo je do puškaranja. Uspjeli smo skinuti nekoliko neprijatelja a jedan naš momak je ranjen. Teren je bio izrazito neprohodan, pa su neprijatelji pošli prema nama u češljanje, a kako smo bili znatno slabiji odlučili smo se za povlačenje na manju uzvisinu, pedesetak metara iza nas.
Povlačili smo se postupno. Nas trojica pokrivali smo povlačenje petorice među kojima je bio i Miro. Ja sam se zadnji povukao, i kad sam došao do uzvisine, tamo se iz meni nepoznatog razloga nije nalazio Miro i još dvojica. Imali smo i ranjenika s prostrijelnom ranom, pa smo ga previli. Čekali smo još neko vrijeme a Miro i još dvojica nisu stizali, pa smo krenuli u potpuno izvlačenje, te smo stigli u naše selo Vranu. Tu se nakon nekog vremena skupila cijela naša grupa, svih dvanaest.
Dvojica momaka koji su se povlačili s Mirom, donijeli su vijest da je poginuo od rafala koji ga je pogodio. Nekoliko dana poslije toga, Crveni križ iz Benkovca izručio je tijelo Mira Barešića zadarskoj policiji. Ja sam htio pogledati tijelo, no bio sam odgovoren na lijep način, tj. da Mirovo tijelo izgleda jako loše, pa je bolje ne vidjeti ga kako bi mi ostao u lijepom sjećanju. Nažalost, ja sam pristao na to.
Neki ljudi iz naše grupe odmah su izrazili sumnju da je cijela stvar sa Mirovom smrću bila namještena. Ja o tome nisam tada razmišljao, nego tek kasnije kad su učestale potpuno različite priče i od ljudi iz naše grupe. Osim toga, u medijima su se sve češće spominjala neka imena, kao Đuro Župan, Brzoja i neki drugi.
Tek tada sam se dublje počeo zanimati za okolnosti smrti Mira Barešića. Razgovarao sam i s njegovom užom rodbinom. Saznao sam kako nitko od ljudi koji su poznavali Mira nije vidio tijelo, ni išao na identifikaciju. Pokušao sam razgovarati i s liječnicima koji su navodno obavili obdukciju. Ali, oni su odbijali bilo kakav razgovor.
Tek nedavno se pojavila grupa ljudi iz iseljeništva koja je temeljito istražila slučaj, pa je razgovarala i s tim liječnicima, koji su rekli da su tijelo identificirali na temelju opisa iz Zagreba, te da su u tijelu pronašli samo jedan metak odmah ispod srca. To je u potpunoj suprotnosti s pričom dvojice očevidaca koji su tvrdili da je Miro pogođen rafalom.
Tako sam i ja danas uvjeren kako je smrt Mira Barelića nastupila pod sumnjivim okolnostima, tj. da se radilo o izdaji. Stoga, očekujem kako će hrvatske vlasti napokon istražiti i razriješiti taj slučaj, jer više nema razloga zbog kojeg se to ranije izbjegavalo. Naime, tada se govorilo kako cijeli slučaj ne treba dirati da se ne bi srušio moral ionako slabo ustrojenih i neopre mljenih hrvatskih branitelja.
Uskoro će biti objavljen i film o pogibiji Mira Barešića, s iskazima očevidaca, liječnika i još nekih svjedoka.
Miro je najprije bio pokopan pod lažnim imenom, a godinu dana kasnije bio je pravi pokop. Tada su, navodno, dvojica ljudi iz grupe bili nazočni otvaranju lijesa, a jedan od njih tvrdi kako je, godinu dana nakon smrti, prepoznao Mira po izgledu. Mene nitko nije pozvao na otvaranje lijesa, iako sam ja sigurno imao moralnih i drugih prava na to. Cijela stvar mi je zbog svega toga postala još sumnjivija.
Nekoliko dana nakon Mirove smrti naša grupa je otišla u Zagreb, gdje smo ostali neko vrijeme. Uskoro je sa mnom stupio u kontakt jedan od braće Orešković koji mi je predlagao da pođem u Gospić gdje je bila sve teža situacija. Ja sam mu objasnio kako sam vezan za grupu i da bi bilo najbolje kad bi svi pošli u Gospić. Poslije razgovora unutar grupe, u Gospić smo otišli nas trojica, i to ne preko MUP-a, nego na svoju ruku, što je bio i uobičajen način u kolovozu 1991 godine.
Nakon što smo ispitali situaciju u Gospiću, dogovorili smo se da odemo u Zagreb i dovedemo Mirka Norca kojeg treba pogurati da postane zapovjednik. Norac se nalazio u Antiterorističkoj jedinici Lučko. On je bio član naše grupe koji nije bio u akcijama s Mirom Barešićem, jer smo se dogovorili da on ostane u Zagrebu i bude neka vrsta naše veze koja će pratiti što se događa u Zagrebu.
U Gospić se pored Norca povuklo još neke momke iz Lučkog, npr. braću Škare, Lacu i neke druge. U Gospiću su svu komunikaciju s lokalnim postrojbama vodila braća Orešković. Jedna od najvažnijih stvari u Gospiću bila je držanje vojarni u okruženju te pokušaj njihova osvajanja. Tu je bilo pucanja iz vojarne po gradu i našeg pucanja po vojarni. U to vrijeme zarobili smo i generala Krstevskog. On se u pratnji vojske s pet transportera vraćao iz nekog ličkog sela u Gospić.
Mi smo im presjekli cestu i držali ih na nišanu sa zoljama, pa su se predali bez borbe. No, uskoro je iz Zagreba došla zapovijed, mislim da ju je donio Orešković, da ih sve pustimo i vratimo im transportere i oružje. Tu strahovito glupu zapovijed nismo potpuno poslušali, tj. vratili smo im samo jedan transporter. Oni se nisu bunili, niti je nas iz Zagreba netko pitao zašto smo tako postupili. U prvoj polovici rujna smo, oružjem i pregovorima, prisilili na predaju gospićke vojarne, gdje smo zatekli za nas ogromnu količinu različitog oružja.
Mene je osobno zanimalo kako na što više mjesta u Hrvatskoj pomoći zaustavljanju srbijanske agresije, pa sam s nekoliko ljudi i dva kamiona oružja i streljiva otišao u Biograd, tj. u Vranu, gdje nam se nalazila baza kad smo bili s Mirom. Oružje sam podijelio lokalnim ljudima i uvezao obranu u okolnim selima.
U međuvremenu je stigao i drugi dio moje grupe, pa smo se smjestili u Dragama, odakle smo namjeravali izvoditi akcije. Unutar naše grupe sve je više prevladavalo mišljenje kako je smrt Mira Barešića rezultat planirane izdaje, pa sam tražio da to do kraja istražimo. Kako se rad na istraživanju toga nije micao s početka, ja sam napustio grupu i odlučio se vratiti organizaciji obrane u Vrani, gdje sam preuzeo zapovjedništvo bojne ali se u biogradskom zapovjedništvu pojavila grupa bivših JNA-ovaca, kao Brkljača, Barić i slični, koja je počela bitku za vlastite pozicije, pa su sva nastojanja na organizaciji obrane priječili poznatim sistemima: neprovođenjem mobilizacije, obustavljanjem opskrbe i slično. Tako ta bojna nikad nije uspjela skupiti više od stopedeset ljudi a držala je osam kilometara crte prema neprijatelju. Biogradsko zapovjedništvo je jedan dan mobiliziralo pet ljudi, pa kad su ovi pobjegli, poslano je novih pet itd. S druge strane, stankovačka bojna je brojila i po petsto ljudi.
To natezanje je trajalo do svibnja 1992. godine a onda je biogradsko zapovjedništvo donijelo odluku o raspuštanju bojne, pod izgovorom da treba broj vojnika smanjiti na minimum, iako smo već bili na minimumu. Zapovjednik Barić je jednom prilikom izjavio, kako najviše voli filipjakovsku bojnu jer je to partizanska bojna, zatim kako stankovačka bojna ne valja ali je vezana za njegov kraj, dok je treća bojna najbolja u svemu ali je ne voli jer je to ustaška bojna.
Pokupio sam svoje stvari i otišao ratovati u BiH. Isto je napravio i Ivan Vujičević, pa smo zajedno otišli u Konjic, njegov rodni kraj. Priključilo nam se još nekoliko ljudi. U Konjicu smo održavali sastanke s Hrvatima i muslimanima, te se uspio postići dogovor i krenuo je proces organizacije obrane.
Ja sam razmišljao kamo krenuti nakon toga, pa sam odlučio pridružiti se Blažu Kraljeviću i dalje raditi s njim. No, prije nego sam se s njim sastao, on je ubijen na način kojem bi vlasti trebale progovoriti. To je ujedno bio i presudan trenutak, koji me natjerao da definitivno napustim Hrvatsku vojsku.
Između mojeg izlaska iz vojske i Oluje bila su dva trenutka u kojima je postojala mogućnost mojeg povratka u vojsku. Jedanput, kad je na biogradskom području bio popriličan kaos, sjetili su se da bi me trebalo vratiti, pa je Drago Krpina dobio zadatak da me pronađe. Navodno je to pokušao ali je od nekoga dobio lažnu informaciju da ratujem negdje na Velebitu, pa je pokušaj propao.
Drugi put, nakon masleničke operacije, Ante Gotovina s kojim se nisam previše poznavao, ponudio mi je na nečiji savjet da budem savjetnik između dvije bojne, s potpuno nejasnim zaduženjima. Tu nisam vidio nikakve logike, pa nisam prihvatio. Ovo nije zamjerka Gotovini, jer je u to vrijeme tek bio došao na to područje i bio je okružen ljudima koji su mu davali nekvalitetne informacije.
I dalje sam ostao u kontaktu s momcima koji su ratovali, pa sam tako sudjelovao i u Oluji, na benkovačkom području. Bio sam među prvih nekoliko ljudi koji su ušli u Benkovac, što i nije bilo teško jer nije bilo neprijateljskog otpora. Nisam bio mobiliziran, nego sam otišao dolje, na teren i nije mi se bilo teško uključiti budući da sam već otprije poznavao ljude. Jednostavno nisam mogao ne sudjelovati u oslobađanju okupiranog područja a pored toga, ostaje to dragocjeno osobno iskustvo iz 1992 godine te Oluja, pa mi nitko neće moći o tome pričati priče, što se događalo i kako je bilo.
Izvor:Dnevnik branitelja
