Nekoliko dana nakon nakon što je predstavljen Vance-Owenov plan o podjeli BiH na deset provincija (svakom narodu 3 + Sarajevo kao distrikt), 11. siječnja Armija BiH započela je s žestokim udarima na prostore naseljene Hrvatima u Uskoplju i okolici, odnosno Gornjem Vakufu. Provincija broj 10 sa sjedištem u Travniku, koja je obuhvaćala znatan dio srednje Bosne uključujući Uskoplje, prema Vance-Owenovom planu pripala bi Hrvatima koji nisu imali razloga za otvaranje sukoba s Muslimanima.
Bošnjački mediji plasirali su lažne vijesti o boravku 115. brigade HV i VP HV u OZ SB. Zauzimanje položaja za napad na HVO Uskoplja dovukli su snage sa bojišta okrenutih prema četnicima, s Visokog, Ilijaša, Maglaja i Zavidovića.
Tzv. Zelena legija dobila je zadaću likvidirati kadrove HVO i izvršiti atentat na g. Ignjaca i zapovjednika OZ Srednja Bosna. Znali su da je elitna brigada HVO A.B. Bušić na bojišnici prema četnicima, što ABIH olakšava posao osvajanja Uskoplja, potpunog poražavanja i razbijanja snaga HVO u Uskoplju.
Plasirali su svojem kadru lažnu vijest o navodnom planu HVO djelovanja prema ABIH, gdje je “prva faza Uskoplje i Bugojno, druga N. Travnik i Travnik” i da će taj zemljovid poslati u Ženevu. Slijed događaja bio je da se radilo o planu djelovanja tzv. ABIH.
5. siječnja 1993., dan nakon potpisana Vance-Owenova plana zbija se javna muslimanska provokacija. Skinuli su u Uskoplju hrvatsku zastavu i u nju pucali.
Pripadnici tzv.Armije BiH pripremali su napad na HVO ovog područja kopajući rovove okrenute prema HVO-u. Zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića, također infiltriran od KOS-a, izdao je priopćenje iza kojeg slijedi napad. 10. siječnja 1993. bila je atmosfera zatišja pred buru. Iz mješovitih naselja odlaze „malobrojniji“ i sklanjaju se među „svoje“, a premda gotovo do skore prošlosti nisu vidjeli međusobnu različitost.
Napetosti su sve veće i u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine ABiH izvršila je agresiju na hrvatski dio grada, na Uskoplje. 305. i 317. brdsko-planinska brigada Trećeg korpusa ABiH-a, pod zapovjedništvom Fahrudina Agića napadaju snage HVO-a u Uskoplju.
Cilj napada je dvostruk, presijecanje puta prema Novom Travniku na sjever i Rami/Prozoru na jugoistok, kako bi se „zatvorila” srednja Bosna i, ako se ukažu mogućnosti, krenuti u spajanje sa snagama ABiH u dolini Neretve. Odsijecanjem srednjobosanske bojišnice presijecanjem opskrbnog pravca Diamond – „puta spasa“ ostvaruju su preduvjeti za drugu fazu tog cilja, napad na opkoljene Hrvate u dolinama Lašve, Lepenice i Kozice i dovođenje u bezizlazan položaj. Pri tome bi kontinuiranom agresijom kod Uskoplja ABiH spriječila pomoć Hrvatima središnje Bosne iz drugih dijelova Herceg Bosne. ABiH nemilice pali kuće i gospodarske objekte, zarobljuju vojnike i odvode hrvatske civile. Kod Hrvata su se takve akcije javile tek kad su doznali za velike zločine nad Hrvatima. Bošnjačka vojska nemilice granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne. 11. siječnja bilo je riskantno ići ka Uskoplju. Cesta kraj Duratbegovića Doca bila je gotovo brisani prostor.
Sukob je izbio u predvečerje. Kontraobavještajna služba KOS izvrsno je obavila svoj posao: Srbi su naizmjence granatiraju hrvatska i muslimanska sela da bi kod obaju stvorila dojam još žešćeg napada, ne bi li tako još više međusobno zavadili Hrvate i Muslimane.
Uskoplje su branili dijelovi brigade Ante Starčević, postrojbe podčinjene zapovjedniku Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZSH) Željku Šiljegu. U samom gradu bilo je oko tri stotine boraca HVO-a, u okolici još oko dvije tisuće, potpomognutih s oko sedamdeset vojnih policajaca HVO-a i s približno 150 pripadnika postrojbe za posebne namjene Bruno Bušić. 12. siječnja Uskoplje je pretvoreno u krtičnjak, iz podzemnih kanala mudžahedini pucaju na sve što se kreće. U poslijepodnevnim satima Muslimani su topništvom napali hrvatsko selo Trnovaču te cijelo područje općine. Nastavljena su granatiranja hrvatskih naselja te izvršen pješački napad na Pajić Polje, a zapaljeno pet hrvatskih kuća u Lužanima kojeg su muslimanske snage zauzele. Osim pješačkog naoružanja muslimanske snage napadaju minobacačima od 60, 82 i 120 mm te bestrzajnim topom. Uspostavlja se crta sukoba duga 45 km što za malobrojniji HVO predstavlja veliki problem. Nakon početnih borbi, Muslimani preuzimaju položaje na okolnim brdima, a lokalne snage HVO-a, nemajući dovoljno ljudstva da održavaju povezanu crtu obrane, uspostavljaju lanac uporišta duž ¬crte na ključnom prostoru nasuprot Muslimanima na uzvisinama.
Među ključnim uporištima HVO-a bio je prolaz na cesti između Uskoplja i Rame preko Uzričja kojim su ovladali vojni policajci brigade Rama koji su stigli u pomoć shvativši da je Uskoplje samo privremeni cilj na putu do njihovog grada.
12. siječnja Armija BiH napala je hrvatsko selo Lužane i počinila pokolj nad Hrvatima, kad je ubijeno i masakrirano više desetina hrvatskih civila i branitelja. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade, i u borbama su poginula 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno. ABiH je pokušala zauzeti Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče i Trnovaču, hrvatska sela uz prometnicu prema Bugojnu. U napadima pale sve do čega su stigli, a ubili su i masakrirali više civila.
Bošnjačka ABiH je napala radi ovladavanja prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Borba se 12. siječnja rasplamsala, muslimanski snajperisti djeluju po gradu.
13. siječnja 1993 godine snage A BiH u Uskoplju, pojačane sa 305. brdskom brigadom su nastojale ovladati svim kotama iznad Uskoplja kao i samim gradom. Popodne su uspjeli ovladati Relejom i Partizanskim grobljem. Brigada „Uskoplje“ pojačana satnijom „Bušića“ uspjeva odbaciti bošnjačke snage sa Partizanskog groblja. Nakon toga borbe u gradu zamiru a A BiH sve snage baca u pokušaj da zauzme Pajić Polje, selo većinski nastanjeno Hrvatima koje su okruživala sela sa bošnjačkom većinom. Gubitak Pajić Polja bi dovelo u pitanje obranu Uskoplja zbog spajanja bošnjačkih snaga. Selo je bilo u okruženju i blokadi. Sa dva priručna oklopna vozila, to jest sa autobusom na koji su navarene željezne ploče bojna „Bušića“ „Zvonko Krajina“ kreće u deblokadu.
Vozilo je pogođeno iz ručnog raketnog bacača u proboju barikade kod sela Duratbegov Dolac. Unatoč tomu „Bušići” se probijaju a od njih 20 ranjeno ih je sedam. Do noći su vratili cijelu crtu obrane sela u ruke HVO-a a u danima koji su slijedili bili su interventna postrojba u okruženom selu sve do početka veljače kada je selo deblokirano. Istovremeno dijelovi „Bušića“ sudjelovali su u borbama u gradu i okolici. Između ostaloga držali su iznimno važnu kotu Rajci. Koliko je ova kota bila bitna za A BiH govori podatak da su napadi na nju vršeni svakodnevno, nekada i dva puta u istom danu.
„Bušići“su je držali 38 dana bez smjene a rovovi su bili tako blizu da su se dobacivali ručnim bombama. Muslimani nisu dali tijelo ubijenih hrvatskih vojnika ubijenih kod Duratbegova Doca, nego tek 27. siječnja. Putovanja u okolici Bugojna prema Uskoplju nesigurna su zbog zasjeda.
14. siječnja zapovjedništva HVO-a i tzv. Armije BiH izdala su zajedničko priopćenje o želji za suradnjom protiv zajedničkog agresora te za što veću suradnju Hrvata i Muslimana u Bugojnu i susjednim općinama. Nazire se da sukobi Hrvata i Muslimana neće biti lokalnog karaktera, jer Muslimani žele ovladati komunikacijama, posebno Makljenom, čime bi Hrvatima Srednje Bosne presjekli moguću odstupnica iz okruženja. Padom Makljena i Raduškog kamena, a uz već zauzeti Konjic i Jablanicu zatvorili bi Hrvatima „Put spasa“ preko Vran planine.
15. siječnja ministar obrane u Vladi BiH Božo Rajić izdao neobičnu zapovijed: sve postrojbe na prostorima koje kontrolira Armija BiH, Glavnoj komandi Armije BiH, a koje kontrolira HVO, Glavnom stožeru HVO-a, a koje kontrolira srpska vojska podrede agresoru, Srbima. Proturječno, jer postojala je odluka Predsjedništva BiH da Armija BiH i HVO ratuju protiv zajedničkog neprijatelja pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva.
Pored pokušaja da se dođe do primirja sukob se još više rasplamsava, u Bugojnu i drugim gradovima i po selima muslimanski vojnici se otvoreno ukopavaju i u HVO-u shvaćaju da ovo nije nikakvi izolirani izgred, nego uvod u pravi rat.
Glavni stožer OZSB-a zbog toga naređuje 16. siječnja svim postrojbama podići borbenu spremnost na najvišu razinu, uključujući i zabranu svih dopusta, prikupljanje i raspoređivanje privatnog oružja, razoružavanje i izolaciju Muslimana u redovi¬ma HVO-a u slučaju neposluha i jačanje sigurnosnih mjera u pojedinim hrvatskim selima unutar Operativne zone.
Podmukao, neočekivan napad ABiH je unio prvu pomutnju u redove HVO ali već 17. siječnja u selu Krupa muslimanske snage predale su oružje HVO-u.[10] No, u selu Bistrici je 17. siječnja 1993. godine bošnjački agresor ubio Hrvaticu, a druga dva civila Hrvata odvedeni su u drugi dio sela i ubili, kuće im zapalili i do temelja uništili. Leševe im je otkrio dva tjedan poslije jedan drugi hrvatski civil koji je ubijen istog dana iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. UNPROFOR je preuzeo leševe i obdukcijom ustvrdio da su leševi izmasakrirani. Isti dan se muslimanski vojnici otvoreno ukopavaju u Bugojnu.
18. siječnja HVO je poduzeo protunapad da bi razbio pritisak ABiH. Poslije je na Haaškom sudu tužiteljstvo i većina u vijeću okarakterizirala kao napad kao “početak realizacija prvog vida t.zv. UZP-a”, premda je to bila ograničena vojna operaciji HVO-a prema selima Uzričje i Hrasnica (evakuirane samovoljno ili uz asistenciju Armije BiH), Ždrimci (naseljena Hrvatima) i Duša. Tijekom ove akcije zbio se događaj koji su na sudu pokušali natovariti HVO-u, no nije dokazano da je uopće to HVO učinio. U selu Duša pogodila je granata kuću u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika u koju se sklonilo 7 civila. Dokazalo se da je iz neposredne blizine te kuće djelovano po HVO-u, a oni koji su toj skupini civila rekli da se sklone u tu kuću napravili su od njih legitimne mete tj. kolateralne žrtve legalnog vojnog napada. Nijedan muslimanski civil u preostala tri sela nije stradao.
Od 50 sela u uskopaljskoj općini HVO je napao tek 4 sela.
18. siječnja Reuters je izvijestio o oštrim topničkim sukobima i borbama pješačkim oružjem Hrvata i Muslimana u Uskoplju. KOS-ov čovjek i sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku 1992., zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović povukao novi potez na neutraliziranju svih Muslimana koji su bili stvarni hrvatski saveznici i koji nisu htjeli napasti Hrvate. Zabranio je svojim postrojbama na područjima pod hrvatskom kontrolom prijeći pod hrvatsko zapovjedništvo.[17] Žestoke borbe u Uskoplju čule su se do Bugojna, i zvučalo je kao da djeluju VBR-ovi. Muslimanski radio iz Sarajeva okrivio je Hrvate za sve.
Muslimanske snage predaju HVO-u oružje 18. i 19. siječnja u selu Ždrimci nakon što je HVO ovladao selom Hrasnica i Relejom, dobro utvrđenim, jednim od najjačih uporišta muslimanskih snaga, šest mjeseci pripremanim rovovima. Za to vrijeme srpske snage iz pravca Kupresa nekoliko puta gađaju Ramu i hrvatske položaje u Uskoplju da bi Muslimani 19. siječnja u rajonu Skrte – Skrtsko Brdo napustili prve crte obrane prema Srbima. Najjače snage brigade Ante Starčević – I bojna ostaju na tt 900 Strožica prema Srbima. Upravo su one osujetile jednu srpsku diverzantsku grupu koja je pokušala izvršiti napad na Raduški kamen. Dva srpska vojnika su izbačena iz stroja.
Nakon neuspjeha kod Krupe i Ždrimaca gdje su prvi muslimanski vojnici predali oružje HVO-u, ABiH je plan o protjerivanju Hrvata iz središnje Bosne nastavila 19. siječnja, kad su dijelovi Trećega korpusa postavili nadzornu točku kod Kaćuna, na cesti Busovača – Kiseljak. Ne uspjevši poraziti Hrvate kod Uskoplja pregrupira snage uz dodatnu mobilizaciju 3. korpusa u Zenici, regrutiravši čak i 16-godišnjake, koja je činila ogromnu brojčanu prevagu na strani Muslimana. Budući da su ocijenili da definitivno ne mogu preko Makljena i Rame spojiti snage Trećeg i Četvrtog korpusa ABiH, prešli su na pričuvni plan B. Plan B je bio udar na prostor u središnjoj Bosni kojeg Hrvati najteže mogu obraniti. To je prostor na spoju čak 5 općina – Busovača, Kakanj, Visoko, Kiseljak i Fojnica, „najslabija karika“ u hrvatskoj obrani ovdje je i raskrižje putova, strateško raskrižje kojim se ne samo kontroliraju važne prometnice nego se njegovim stavljanjem pod kontrolu razdvajaju hrvatski prostori u dolini Lašve i onaj u dolini Lepenice. Razdvojene postrojbe HVO-a na taj način znatno gube snagu u zajedničkom djelovanju i prednosti središnjeg zapovijedanja i vođenja oružane borbe.
Očigledno po dobro pripremljenom scenariju, jednako iznenađujuće, ABiH tjedan poslije početka napada na Uskoplje, 19. siječnja s istog prostora ABiH napada Kaćune između Busovače i Kiseljaka te otvara novi front te su svi dogovori kod Uskoplja sa muslimanske snage ispali obična farsa jer ovdje moraju zapriječiti svaki prolaz prema Novom Travniku i dalje u unutrašnjost.[10] U susjednoj općini Busovača istog dana pripadnici ABiH masakrirali su pet hrvatski staraca u selu Gusti Grab.[20] Snage 310. brdsko-planinske brigade Fojnica pod zapovjedništvom Nihada Kamenjaša, jačine bataljuna bile su u pričuvi i uglavnom osiguravale logističku potporu na pravcu Uskoplje/Jablanica/-Fojnica-Kaćuni-Zenica i bile u spremnosti za interveniranje u rajonu Kaćuni.
Iznenadni napad kod Uskoplja pratio je napad na putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave sa ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda ih i konačno poraze.
Sastanak predstavnika HVO i ABiH na kojemu je dogovoreno zadržavanje dostignutih crta, otvaranje vatre u slučaju napada druge strane te da se svaki pokret neutralizira vatrom dogovoren je 21. siječnja.
ABiH se nije držala dogovora. Usprkos zabilježenim ogromnim gubitcima ABiH nastavlja borbena djelovanja u Pajić Polju, Duratbegovu Docu, Vrsima, Malom Seocetu, Gornjem Polju, Bistrici i samom gradu. 22. siječnja Fojnicu, s druge strane Vranice. U stožeru Operativne zone HVO Središnja Bosna, kojom zapovijeda pukovnik Tihomir Blaškić, jednako su iznenađeni razvojem događaja ali i odlučni da se obrane.
22. siječnja 1993. ministar obrane BiH Božo Rajić nadobudno, kako se poslije pokazalo, izjavio Hrvatskoj televiziji da su sukobi između postrojbi HVO i Armije BiH oko Uskoplja uglavnom privedeni kraju. Hrvati su tad naivno vjerovali vodstvu bošnjačkog saveznika jer je to bio samo početak krvave agresije muslimansko-bošnjačke armije koja je trajala više od godinu dana i u kojoj je protjerano više od 150 000 Hrvata!
