Kako je Zapad u roku od 20-tak godina uspio stvoriti rodno-disforičan svijet u kojemu nema više niti elementarnog konsenzusa oko toga što uopće jest normalno? Eto što je propaganda.
Kako ostati normalan u poludjelom i kaotičnom svijetu u kojemu nema više niti elementarnog konsenzusa oko toga što uopće jest normalno?
Kako živjeti u svijetu na kontrapunktu društvene depresije i scijentističke euforije? Čini se da je Zapad u stanju bipolarnog poremećaja. Čini se kako smo kolektivno u stanju krize svih aspekata identiteta i da se ludilo smatra poželjnim oblikom kreativnosti. Točnije, ludilo neki uzimaju kao materijal, sirovinu za “rad na sebi” i misle da su utoliko pametniji i napredniji ukoliko svoje ludilo eksponiraju kao vlastitu originalnost i novu normalnost.
Neki ljudi od sebe stvaraju lude i klaunove, neki su mahnitost shvatili kao energičnost, a hiperaktivnost kao pozitivnu dinamiku. Uspješnost se mjeri kvantitativnim učincima u novcu i javnoj vidljivosti. Tzv. influenserstvo je postalo zarazno kao mentalna influenca, ekscentričnost i egzibicionizam šire se pandemijskom brzinom. Svatko je svoj redatelj, kreator, glumac u ulozi navrnute, izvrnute svakodnevnice. Pitat ćemo se u budućnosti: živi li još itko stvarno?
Kako su u roku od 20-tak godina uspjeli stvoriti rodno-disforičan svijet?
Eto što je propaganda.
Ako genderizam nije produkt velike zavjere, što onda jest? Zar bi masovno ekspandirao kao “slučajni” fenomen modelirajući svijest mladih naraštaja, još uz pomoć sveprisutne digitalne tehnologije i uz potporu država, vlada, medija i zakonodavstva!?
Da nije urota i plan dugo pripreman, genderizam bi tek ostao na razini ideologije, kako je nazivam – pogrešnog zahoda. Ili ulaska na kriva vrata.
Izvor: Zoran Vukman/Facebook
