Ivan Zvonimir Čičak gostovao je u N1 studiju uživo i komentirao poteze predsjednika Zorana Milanovića.
Ivan Zvonimir Čičak kazao je za odvjetnika Antu Nobila da je za vrijeme bivšeg sustava u zatvorima premlaćivao Udbine uhićenike.
Govorio je i o vremenu koje je proveo u zatvoru u doba Jugoslavije, ali i što misli o pomilovanju Perkovića i Mustača.
Ivan Zvonimir Čičak rođen je 10. kolovoza 1947. godine u Zagrebu, kao četvrto od petero djece. Katolička je vjerska pripadnost njegove obitelji, u vremenu totalitarnog ateističkog komunizma, bitno odredila njegov životni put. Bio je to stalni sukob s režimom, koji je progonio pripadnike raznih vjerskih zajednica, imenujući ih jednim od glavnih neprijatelja vlasti, koja je kao „službenu religiju“ propovijedala ateizam.
Osnovno školovanje završio je u Zagrebu. Gimnaziju također, ali uz određene probleme. Već kao maturant, u proljeće 1966., 14. travnja, na katolički Veliki petak, prvi je put uhapšen i saslušavan od UDB-e (jugoslavenske komunističke tajne policije) zbog aktivnosti u „podzemnim katoličkim krugovima“. Radilo se o uobičajenoj praksi kojm je UDB-a razbijala vjeronaučne skupove i pjevačke zborove koji su u to vrijeme bili oblik okupljanja mladih katolika. U nedostatku dokaza, postupak protiv njega je obustavljen, medutim, 15. svibnja 1966., posljednjeg dana školske godine, odlukom Nastavničkog vijeća isključen je, zbog „ideoloških skretanja i nacionalizma“, iz gimnazije u Zagrebu i zabranjen mu je nastavak školovanja u bilo kojoj od srednjih škola bivše Jugoslavije. „Pomanjkanje samokritičnosti i upornost u stavovima“ bile su mu, po ocjeni nastavnika i učenika, dodatne „otežavajuće okolnosti“.
Neposredni razlog takve drastične kazne, bila je njegova školska zadaća iz hrvatskoga jezika na temu: „Nad razastrtom kartom moje domovine“. U toj zadaći, kao svoju domovinu naveo je Hrvatsku, a ne Jugoslaviju. Glavna inkriminacija sadržana je u sljedećem pasusu zadaće: „Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan. I nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je auto-put od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ! To je naša otadžbina. Možda će jednom auto-put Moskva – Berlin – Pariz – Atena biti simbol države koja će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.“
