Čavajda, oprosti, mi ipak imamo druge heroine. Mi kršćani ne vjerujemo u linearno poimanje ovoga svijeta.
Mi vjerujemo da svijet kao takav ima svoj početak i da svijet kao takav ima svoj – kraj. Kada će doći to ispunjenje vremena? O tome, kako Isus govori, nitko ništa ne zna pa ni anđeli u nebu. Zato treba biti jako oprezan kada slušamo ljude koji nas uvjeravaju da to ispunjenje dolazi – ovih mjeseci.
Ipak, kršćani su svjesni da je svaki dan, moguće naš posljednji dan ovdje na Zemlji. Kršćani su svjesni da nitko ne zna čas kada ćemo i mi biti pozvani položiti račun za svoj život kako Isus reče da će biti.
Gledam ljude oko sebe i ne mogu se pomiriti sa šutnjom na veliku nepravdu. Ne želim sada pisati o nagradama Tomaševića i Možemo stranke Ceciju i ekipi pandemijske interesne skupine i zastrašitelja.
Možemo je politička skupina ljudi koji duboko u sebi njeguju onaj iskonski totalitarizam, netrpeljivost prema svemu onome što u sebi ima istinite vrijednosti i pravu slobodu.
I ovdje, po savjesti, moram reagirati. Svi koji me poznajete znate da nikada nikoga nisam osuđivao niti mi pada na pamet biti sudac ikome, tako niti Čavajdi. I grozim se vjernika koji tako lako odustaju od čovjeka i tako drsko Bogu oduzimaju pravo da radi velike milosti nad kime god On kao Kralj Svemira – to poželi.
Najčešće svoje milosti daje onima najviše potrebnima iste… Žena o kojoj pišem je jako pretrpjela, moje uvjerenje je da je prevarena i da je grubo iskorištena za neke tamne ideje. U svojoj boli i zbunjenosti, čini mi se, da su neke čudne sjene jedva dočekale uzeti ju pod svoje okrilje.
Prezentirana je tako kao neka heroina, a to naprosto ne može biti istina. I ne oduzimam nikome pravo da se klanja zlatnoj teladi kojoj god želi i kako god ju zamamnom napravili opsjenari.
Ali, dopustite mi da samo napišem par misli...
Za mene su heroine sve one majke koje su shvatile da su njihove bebe bubane, mnoge teško i koje su izabrale da se takve bebe rode i dođu na ovaj svijet. Njihove duše su čiste. Besmrtne kao i kod onih najzdravijih. Njihove duše su utkane u vječnost i itekako su mogle doći ovdje. Da nas nauče toliko toga. Nesebičnosti, potpunom davanju, ljubavi preko svake predivne mjere. Žrtvi koja rađa svakim blagoslovom. Poznajem ih nekoliko.
Koje su toliko ljubile život, da su samo htjele da se začeti život – dogodi i da dođe na ovaj svijet. Cijena žrtve je tim majkama bila nebitna jer je život kao takav neprocjenjiv. Njih su takve bubane bebe promijenile, učinile su ih onakvima kakvima inače teško da bi ikada postale. Nigdje se čovjek ne izgrađuje, u ničemu ne raste toliko kao dok prolazi stazama suza. Vjerujte mi, hodao sam tim stazama, znam o čemu vam pišem. I znam da dok pišem ovo svijetu kojem je smisao samo – užitak – ovo izaziva podsmjeh, ali ne zamaram se. Ja se nikada nisam želio svidjeti ovome svijetu, ali svome Bogu – jesam.
Ali, ovaj svijet je odavna prezreo svaku žrtvu. Ovaj svijet je odavna okrenuo glavu od čiste ljubavi, ovaj svijet ismijava sve one koji iz ideala izgaraju za dobro onog drugog. Ovaj svijet slini na moć, plješće na amoral, veliča blud, ovaj svijet pati za blještavilom i bogatstvom. Ovaj svijet ima svoj put. Put propadanja.
Mi pak imamo drugi put.
One uske staze, posute trnjem. I gomilom razjarene rulje koja će sigurno na nas bacati kamenje i s lijeva i s desna, ako budete ljubili istinu. I nemojte pritom molim vas, nikada nikoga suditi. Neka bacaju kamenje. I za njih dobri Otac ima plan. Jedino je Bog pravedni i dobri sudac.
Ali, nemojte se plašiti glasnih moćnika sjena, nemojte se plašiti svjedočiti istinu. A istina je ta. Nagrade ovdje dobivaju sinovi ovoga svijeta. Nas nagrada čeka u nebeskom Jeruzalemu. U stanovima koje je za nas pripravio naš nebeski Otac. Isus kaže: “tko ustraje do kraja, spasit će se.”
Ustrajte dakle. I ne plašite se ničega.
Izvor: Marin Miletić
