Blago Hrvatskoj, svi je vole. I svi je vole podjednako – hrvatski politički zatvorenici i udbaši, hrvatski branitelji i dezerteri, jugoslavenski komunisti i tzv. narodni neprijatelji, klerofašisti i reakcionari. Sve je to, kažu, „isto“. Svi smo „isti“. I sretna je Hrvatska što nas sve ima.
No, unatoč toj silnoj „uravnilovki“, jedno je ipak očito: drug Zoran ne hodočasti u Bleiburg, ne ide na Jazovku ili Macelj, ne sudjeluje u Hodu za život i ne pijucka kavu s novinarima i književnicima koji dišu hrvatski.
Ne, drug Zoran ima drugačiji itinerar. On odlazi u šumu Brezovicu kod Siska, na komemoracije partizanima. On se pojavljuje na festivalu FALIŠ u Šibeniku – poznatom okupljalištu jugonostalgičara i ljevičara. On na kave ide s Miljenkom Jergovićem i ekipom koja dijeli njegove „nacionalne i ideološke poglede“.
To je ta „uravnilovka“ – svi smo isti, samo što jedni smiju sve, a drugi ništa.
Ali jedno je još važnije: Hrvati su svjesno izabrali licemjerje i laž. I Milanović nije ni prvi ni jedini takav slučaj. A ako se kao narod i dalje budemo vodili doskočicama i frazama, umjesto činjenicama i istinom – ne će, nažalost, biti ni posljednji.
Crodex.net
