Slaviti nečiju smrt samo zato što se s njim ne slažeš. I to ne slaviti, izražavati sreću do te mjere da ti je „vijest o smrti Charliea Kirka popravila dan“, a snimka koja pokazuje trenutak njegovog ubojstva „nešto najljepše što si vidio zadnjih dana“.
Čitajući komentare i reakcije ogromne većine koja piše ispod vijesti o smrti Charliea Kirka objavljene na bh portalima, čovjek se upita u kakvom to društvu živimo i s kim živimo?! Jedino gore od ubiti čovjeka s kojim se ne slažeš, kojeg nemaš znanja i umijeća pobijediti riječima i argumentima, je radovati se i klicati njegovoj smrti. To znači da bi se jednako tako radovao, klicao i poticao kada bi netko na isti način riješio nekog iz tvog okruženja, a s kime se ne slažeš. Kad se malo uđe u analizu profila komentatora, gledaju komentari na drugim člancima, sve redom probosanske patriote, građani, humanisti, verbalni aktivisti u borbi za neku njihovu interpretaciju ljudskih i građanskih prava.
Imao sam prigodu slušati Charliea Kirka, iskreno, ima puno boljih konzervativnih retoričara od njega, ali umijeće pogađanja u živac pseudo boraca za ljudska prava, woke aktivista i dr. koje je imao on, rijetko tko je imao. U tome je bio najjači! To bjesnilo samoprozvanih aktivista je bio spektakl sam po sebi. U biti, spektakl koji mu je i donio slavu. Vjerojatno i razlog njegove smrti. Činjenica da mu se nije umjelo, niti znalo kontrirati. Najbolje ga ubiti. Toliko o ljudskim pravima za koje se oni bore i humanizmu kojeg svojim životom, kažu, svjedoče.
Neka mu dragi Bog podari pokoj vječni!
Ne brine mene opstanak konzervativne misli, jer u današnje vrijeme ona je utemeljena na istini, a protiv istine se ne može, pa niti metkom. Ono što brine jeste da je netko spreman ubiti zbog različitog mišljenja i, još više, da je netko spreman klicati od sveg srca tome. Veliki borci za građanska i jednak(ij)a prava bi demokraciju radije zamijenili diktaturom. Zaboravljaju da je čin ubojstva neistomišljenika, a još više klicanje njegovoj smrti početak njihovog definitivnog poraza.
Zaboravljaju kako opasnost ne leži ni u konzervativnoj misli, niti u onoj pseudoliberalnoj ili nekoj ljevičarskoj. Opasnost je u društvu koje prihvaća ubojstvo kao rješenje i u kojem se tuđa smrt doživljava kao pobjeda. Onaj tko kličući slavi smrt neistomišljenika zapravo kopa grob sebi i vlastitim vrijednostima.
crodex.net
