Od krvavog 5. prosinca 1918. do oružane akcije u Brušanima: korijeni, okolnosti i posljedice prvog ustaškog ustanka protiv Kraljevine Jugoslavije
O oružanoj akciji koja je sprovedena s 6. na 7. rujan 1932. godine u malom ličkom selu Brušane, nedaleko Gospića, GUS (Glavni ustaški stan) kao organizator, razmišljao je kao o začetku šireg ustanka hrvatskog naroda protiv velikosrpske tiranije.
Za cilj je određena Oružnička postaja Žandarmerije Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su u trenutku napada bila 4 oružnika. Oružje i potrebita sredstva za akciju dopremljena su brodom (oko 800 kg eksploziva, granata, pištolja, strojnica i streljiva) iz Italije do Zadra, a zatim je sve prebačeno ustaškoj organizaciji u Gospiću, na čijem su čelu bili dr. Andrija Artuković i Marko Došen. Uz pošiljku, iz Italije je stigla i grupa ustaških emigranata. Podijeljeni u dvije grupe:
Grupa 1 – Juraj Rukavina, Ventura Baljak, Mile Barišić, Ante Pejković, Petar Šarlija, Josip Tomljenović, Nikola Orešković, Ivica Abramović i Ante Šuper.
Grupa 2 – Ivan Devčić Pivac, Pavao Devčić, Jure Devčić, Stipe Devčić, Jakov Rukavina, Rafael Boban, Dane Babić i Joso Barić.
U akciji ‘Velebitski ustanak’ nije bilo žrtava ni sa jedne strane, ali je prouzročila akcije čišćenja velikih razmjera od strane vlasti iz Beograda.
Na fotografiji vidimo jednog od vođa ustanka Juraja Jucu Rukavinu.
Za širitelje prijateljstva etnobiznisa, potrebno je utvrditi neke povijesne činjenice vezane uz Velebitski ustanak. Početak spirale srpskohrvatskih zločina započinje nasilnim pripajanjem hrvatskog naroda u zajednicu sa Srbima i krvoprolićem 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tada su srpski žandari prema službenom izvješću ubili 13 (od toga 9 domobrana), a ranjeno 17 osoba.
Zbog tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izjasniti, kako ne bi bio odmah uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika “Hrvatska”, kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović još dan prije zabranio daljnje izlaženje. Nakon pokolja u Zagrebu na ulicama se pojavila brojna vojska novog srpskog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.
Nastavak takve politike nametnute zajednice ponovio se kad je srpski zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić u Beogradskoj skupštini ‘demokratiju’ takve države potvrđivao pištoljem. Pucnjevima u srpskom parlamentu usmrtio je hrvatske zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basarićeka, smrtno ranio Stjepana Radića, a ranjeni zastupnici Ivan Grenđa i Ivan Pernar su preživjeli. Hrvatski je narod tada bio na rubu sveopće pobune.
U Zagrebu je bilo oko 100.000 demonstranata na ulicama, a srpska žandamerija i dalje brutalno nastavlja krvoproliće, ubijajući još trojicu Hrvata, ranivši 60-tak ljudi i uhitivši još 120 prosvjednika.
Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu od posljedica ranjavanja i bio je to do tada neviđeni sprovod.
Poslije krvave skupštine uslijedio je početkom 1929. godine novi nastavak srpske demokracije u vidu Šestojanuarske monarhističke diktature po inovaciji kralja Aleksandara I. Karađorđevića. Raspušten je parlament, zabranjen je rad svih političkih stranaka, sindikata itd, zabranjeni su politički skupovi, uvedena je najstroža cenzura.
Okolnosti u Hrvatskoj su takve da se primjerice u Bjelovaru još 1924.g. regularno utemeljilo Udruženje četnika, a kao odbrana od velikosrpstva ustaški se pokret javlja tek krajem 1928. u Zagrebu, a službeno je osnovan 7. siječnja 1929. u Italiji.
Nastavlja se srpski policijski teror, hrvatski politički protivnici ubijaju se na ulicama, progone se, zatvaraju i muče. Proklamirano je prisilno integralno jugoslavenstvo, nasilno je promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija, a hrvatski nacionalni političari postaju divljač za odstrel.
Do Velebitskog ustanka dolazi upravo u takvim političkim okolnostima krvave i represivne velikosrpske diktature. Srpski žandarski teror nastavlja se otimačinama, premlaćivanjima i ubojstvima po hrvatskim selima.
U tim krvavim okolnostima Velebitski ustanak je odgovor u vidu pokušaja oružane revolucije u Lici.
Uz deset ustaških emigranata koji su stigli iz Zadra, u napadu na žandarmeriju u Brušanima sudjelovali su i navedeni članovi ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao pola sata, nakon čega su se napadači povukli.
Vlasti Kraljevine Jugoslavije odgovorile su na ustanak masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Srpski žandari izvršili su temeljito pročešljavanje područja Like i Primorja. Uhićivani su i zlostavljani mnogi Hrvati, a pri “čišćenju” terena hrvatskom stanovništvu činjene su ogromne materijalne štete, otimačine i paleži.
Izvor: Vojna i Ratna povijest, Hrvatska povijest
