”U zadnjih 25 godina (četvrtina stoljeća) hrvatski politički predstavnici nisu uspjeli privući niti jednu relevantnu transnacionalnu korporaciju da otvori proizvodne pogone u Hercegovini, Središnjoj Bosni ili Posavini. Dapače, neke su i spriječili da to učine jer nisu bili zadovoljni “provizijom.” navodi Marijan Knezović u svom statusu na Facebooku.
Radna snaga je barem 3 puta jeftinija nego u većini europskih zemalja. Proizvodni resursi nisu upitni, od vode pa do električne energije. Teritorij Herceg Bosne je i sjajno pozicioniran na europskoj mapi te bi u mnogočemu bio i sjajan izbor proizvodne lokacije. Na vratima je Europske unije. Postoji i dovoljno zanatlija kao i fakultetski obrazovanog stanovništva.
Suficit radne snage postoji, pogotovo jer bi velike transnacionalne korporacije vjerojatno osigurale veće plaće i bolje uvjete od mnogih poduzetnika iz BiH te bi i dalje bile visoko profitabilne. Dovoljno je pogledati Hrvatsku i razliku u radnim uvjetima u Lidlu i Konzumu.
No, za realizirati takve projekte, potrebno je nešto znanja, nešto kompetencije, nešto odvažnosti, nešto vizije i nešto “skromnosti” zbog koje naši predstavnici ne bi tražili mito za građevinsku dozvolu od nekoga tko želi investirati novac. Ne prođe ni mjesec dana da mi se netko ne požali da je htio raditi hotel, tvornicu i slično, a da je iskusio probleme s korupcijom i reketom.
Zašto Apple ne bi imao dio pogona ili tvornicu u Posušju? Coca Cola u Ljubuškom? Fiat u Vitezu? Zara u Livnu? Microsoft u Kiseljaku? Renault u Odžaku?
Zato jer ozbiljni ljudi ne vjeruju u investiranje tamo gdje se politički vrh bavi koridama, procesijama, reketarenjem investitora, štancanjem počasnih doktorata, izbjegavanjem sučeljavanja i prodavanjem magle. Zato jer su naši predstavnici poslali točno nula emailova, održali nula sastanaka i otišli u nula takvih korporacija s prijedlogom da će biti porezno rasterećeni ukoliko otvore pogone. Zato jer su organizirali nula ozbiljnih konferencija i panela za strance na kojima bi iznijeli prednosti investiranja u hrvatska područja u BiH.
Nekima je vjerojatno nepojmljiva ideja da Samsung uloži pola milijarde eura u neku od hrvatskih općina u BiH. Rumunjima, Bugarima, Česima, a čak i Srbima u Srbiji takve stvari nisu zvučale smiješno pa su privukli velike konglomerate i imaju veću perspektivu i rast od naših krajeva u kojima je vrhunac političke vizije reketariti poduzetnike i onda s dijelom tog novca financirati koridu, trusu i seoski turnir, a drugim, većim dijelom, uzeti stan u Zagrebu ili Makarskoj ili si izgraditi bazen ispred kuće s plaćom od 2300 KM.
U starom Rimu su govorili “kruha i igara.” Hrvatska područja u BiH su otišla još dalje, pristali smo čak na same igre, bez kruha, s pokojom mrvicom, na kojoj smo zahvalni političarima koji nam mrvice daju “besplatno.”
Hrvati u BiH, pa neka se netko zgraža koliko god hoće, se ponašaju kao žena koja svaki put povjeruje mužu kako više neće kockati, piti, tući ju ili varati, a sve to ponavlja u nedogled. Dakle, Hrvati iz BiH se prema svojim političkim miljenicima, a zapravo zlostavljačima, ponašaju kao da su sakramentalno vezani i obećani jedno drugom pred oltarom. I ne, to nije brak iz interesa. To je brak iz nezainteresiranosti. Nezainteresiranost je ionako oduvijek bila pogubnija od interesa, naveo je Marijan Knezović.
