Prije točno jednog stoljeća, u Sovjetskom Savezu započela je državna politika koja je imala jasan cilj – šah učiniti dostupnim, popularnim i društveno poželjnim. Za razliku od Zapada, gdje je šah bio rezerviran za elitu i ekscentrične pojedince, u SSSR-u je šah postao instrument masovne intelektualne mobilizacije. Rezultati su bili zapanjujući: do početka 1980-ih više od 4 milijuna ljudi aktivno je igralo šah, što je bilo deset puta više nego u ostatku svijeta zajedno.
Šahovski klubovi postali su društvena središta, a škole su imale šah kao izborni ili čak obvezni predmet. Prvaci poput Talja, Spaskog, Karpova i Kasparova postali su ikone, ne samo zbog sportskih uspjeha, već i zbog simbolike – šahist je bio misaoni junak jedne civilizacije.
Padom zida – i padom misaone kulture
No, s padom Berlinskog zida i slomom komunističkog bloka, dogodio se i tihi kulturni kolaps. U Rusiji i ostalim postsovjetskim državama naglo su zavladali novi prioriteti – konzumerizam, trivijalna zabava, glamur Zapada.
Šah – tiha, misaona, strpljiva igra – izgubio je svoj društveni status. Nova generacija više nije gledala kako djed i unuk igraju partiju u parku. Umjesto toga, zavladali su ekrani, brzina i površnost. Nije to bio samo pad šaha, to je bio pad misaonosti kao takve.
U svijetu gdje dominira TikTok logika od pet sekundi pažnje, šah izgleda kao anakronizam. No upravo zato je danas važniji nego ikad.
Zašto je šah važan – ne samo kao igra
Šah nije samo sport ili razonoda – on je škola logike, discipline i predviđanja. Uči nas donošenju odluka, razmišljanju o posljedicama, strpljenju i suočavanju s porazom. U vremenu kad djeca imaju sve manje koncentracije i sve više impulzivnosti, šah je lijek protiv mentalnog rastrojstva.
Nije slučajno da mnoge škole u Aziji, Skandinaviji i istočnoj Europi danas ponovno uvode šah kao obveznu aktivnost. Djeca koja igraju šah imaju bolje rezultate u matematici, čitanju i pisanju, razvijaju emocionalnu stabilnost i bolje socijalne vještine.
AI i digitalna era: Prijatelj ili neprijatelj šaha?
Neki tvrde da je razvoj umjetne inteligencije dokrajčio romantični aspekt šaha. Danas niti jedan čovjek ne može pobijediti računalne algoritme poput Stockfisha ili Alphazera. I to jest pomalo frustrirajuće – kao da smo izgubili magiju.
Ali to nije kraj igre. Šah danas, paradoksalno, ima priliku za renesansu upravo zbog tehnologije. Online platforme, interaktivne lekcije, virtualne turnire, milijuni mladih diljem svijeta ipak igraju šah više nego ikad – samo ne na način koji prepoznajemo iz prošlosti.
No da bismo iz digitalnog šaha izvukli njegov puni potencijal, moramo ga svjesno vratiti u škole, parkove i domove. Jer šah nije igra prošlosti – on je alat budućnosti. U vremenu brzine, on nas uči usporavanju i razmišljanju. U vremenu kaosa, donosi red. U vremenu distrakcija, razvija fokus.
Obnovimo šah da bismo obnovili društvo
U današnjem svijetu u kojem djeca znaju upravljati pametnim telefonom prije nego što nauče vezati cipele, možda je upravo šah jedan od ključeva za povratak ravnoteže. Šah ne traži mnogo – samo ploču, nekoliko figura i volju da misliš. A danas je to možda i najrjeđi resurs – volja da misliš.
Zato, vratimo šah u škole, klubove, dnevne sobe. Ne kao relikt prošlosti, nego kao platformu za novu generaciju misaonih ljudi. Jer društvo koje ne zna igrati šah, vjerojatno ne zna ni upravljati sobom.
Izvor: Hrvoje Pende
