“E ono, Tomaševiću, nisi više na plenarnoj sjednici faksa”
Zagrebačka predizborna sučeljavanja donijela su, ako ništa drugo, jasan kontrast – s jedne strane artikuliranu i pripremljenu Mariju Selak Raspudić, a s druge Tomislava Tomaševića, koji često djeluje kao da ga je sučeljavanje zateklo na pola rečenice. Dok ona argumentira, on posrće. Dok ona napada činjenicama, on se brani poštapalicama. I tako nekoliko puta.
Tomašević je gledatelje izložio verbalnom maltretiranju koje ne bi prošlo ni kao referat na prvoj godini politologije. Početci rečenica zapinju, kraj se gubi, a “e ono” služi kao univerzalni punjač za prazninu sadržaja.
Jedan gledatelj na društvenim mrežama duhovito je primijetio:
“Tomašević kad priča, zvuči kao kad zaboraviš što si htio reć’ pa onda pet sekundi blejiš u prazno, samo on to radi uživo, pred nacijom.”
U jednom trenutku posljednjeg sučeljavanja, pokušao je objasniti zašto grad pod njegovim vodstvom i dalje nije riješio problem otpada:
“E ono, znaš, to je kompleksno… mi smo zapravo… gledaj… nije da nismo htjeli… ali, znaš…”
To bi možda prošlo kao odgovor frendu na pivi, ali ne birači očekuju takve verbalne figure od čovjeka koji je već četiri godine na čelu glavnog grada.
U međuvremenu, Selak Raspudić je bila izravna:
“Zagreb pod vašim mandatom tone – financijski, infrastrukturno i civilizacijski. Vi ste možda simpatičan dečko iz kvarta, ali ovo nije kvartovska čajanka, ovo je upravljanje metropolom.”
Ona je ta koja spominje konkretne brojke, mjere i prijedloge, dok se Tomašević oslanja na PR floskule i već istrošeni narativ o “raskrinkavanju korupcije iz prošlog režima”. No, ni ta mantra više ne prolazi jer birači žele rješenja, a ne stalno prozivanje prethodnika. Na kraju krajeva, prošlo je dovoljno vremena da više nitko ne kupuje izgovore.
Medijska šutnja – tišina koja govori više od riječi
Jednako je simptomatična i šutnja većine mainstream medija, koji očito ne žele komentirati Tomaševićeve gafove, ni njegov sve očitiji deficit u temeljnim komunikacijskim vještinama. Zamislimo da je netko iz druge političke opcije, recimo netko konzervativniji, ponavljao “e ono” svakih pet sekundi — već bi bio meme, viralni video i predmet izrugivanja. No, kad si “njihov”, granice tolerancije čudno se šire.
Ne radi se samo o retorici, već o odgovornosti
Nije ovdje poanta u stilistici, već u odgovornosti. Gradonačelnik Zagreba ne može si dopustiti da govori kao student koji nije pročitao skriptu. Ako netko ne zna jasno i precizno artikulirati vlastitu misao, kako će onda artikulirati potrebe gotovo milijun građana?
Zagreb zaslužuje više od “e ono”. Vrijeme je da se stvari imenuju pravim imenom — a jedan kandidat u ovom trenutku ne zna, ne može ili ne želi pokazati da razumije kako se vodi grad.
A birači, ako već ne dobiju odgovore, barem imaju pravo znati tko ih izbjegava.
