Znate li gdje je u Europi vođena posljednja bitka u Drugom svjetskom ratu?
Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenske armije. Bitka je također poznata i kao jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije.
Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu:
“U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.
Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije.
Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu op
Na području odžačke općine u Posavskoj Mahali na lokaciji poznatoj kao Nuića groblje služi se sveta misa za sve stradale, 25. svibnja 1945., njih oko 480, koji su ovdje ili nedaleko odavde poginuli. Od 19. travnja do 25. svibnja 1945. godine poginulo je 3 375. Kada bi se malo bolje proučila ova brojka, mogla bi doseći i preko 5000 osoba odžačkog odnosno podvučjačkog kraja.
Taj svibanj 1945. kada su oni na ovome mjestu masovno ginuli, znali su zašto ginu, da nama u polog ostave što znači žrtvovati se za svoju domovinu. Išli su skoro svi zajedno u smrt, jer su znali da je neprijatelj jači, želeći nama kazati, ako nas nešto slično zadesi, da nemamo puno izbora, već oružjem braniti svoje što je časno i pošteno.
Odžak 1945 – nešto više o zadnjoj, dugo prešućivanoj, bitci Drugog svjetskog rata u Europi
Osmog svibnja 1945. godine njemačka vrhovna komanda na čelu sa admiralom Doenitzom, Hitlerovim nasljednikom, potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju na svim frontovima. Tog dana je završen Drugi svjetski rat u Europi, a službeni datum prestanka svih vojnih operacija bio je 9. svibanj, datum koji se obilježava u cijelom svijetu kao dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. Kada je u bivšoj Jugoslaviji slavljena jubilarna tridesetogodišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom beogradski nedeljnik NIN je u brojevima od 1. lipnja i 8. lipnja 1975. godine objavio kraći feljton o dugo prešućivanoj bitci kod Odžaka, kravoj bitci koja je trajala od 16. travnja sve do 25. svibnja 1945, baš nekako simbolično sve do rođendanskog datuma kasnijeg predsjednika FNRJ, odnosno SFRJ.
Dugo su komunističke vlasti krile, a komunistički historiografi “kao ljutu guju pod kamenom” zaobilazili taj prešućivani događaj sa kraja Drugog svjetskog rata, tačnije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa službenog mira u Europi. Komunistima je faktički trebalo tačno 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo koštala NOVJ, podatke koji su barem simbolički prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlučnost branitelja Odžaka, Hrvata i Muslimana koji su malte ne do zadnjeg branili taj ustaški Alkazar. U prvom dijelu spomenutog mini-feljtona pod naslovom “Poslednja bitka drugog svetskog rata u Evropi. Kako je sredinom 1945. godine uništen ustaški Alkazar u Bosni.” objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako piše: “U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. svibnja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među kojima i Spaso Mićić, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Mićićeve pogibije zamijenio Omer Dedić. Ustaše su ovoj brigadi uništili celi jedan bataljon. Naše snage su od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno.”
Netko bi se mogao zapitati: “Kako je došlo do spomenute bitke kod Odžaka?”
Evo, ovako je to bilo. Nakon oslobođanja Sarajeva 6.travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se žurno povlačila prema Austriji. Izvršenju tog naređenja Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata.
Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim snagama, niti su branitelji uopće imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmišljalo iako su Odžak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama. Na veoma uskom prostoru između rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potočana, Posavske mahale koja je u narodu nazvana Vlaška Mala, Odžaka i Mrke Ade, našli su se manji dijelovi 12. ustaške divizije, određeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadžira) iz Kladnja, Zepča, Sivše, Gračanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije točno utvrđeno što je ponukalo branitelje Odžaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaša, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, točnije zadnje velike bitke na europskom tlu nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata sada se samo može nagađati. Na zapadnoj strani Odžačke općine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su već bile upućene velike snage krajiških udarnih proletera s određenim ciljem primicanja Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku.
S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici. Partizani su prije bitku kod Odžaka dobili veliku pomoć, jer su sve lokalne četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije stavile na raspolaganje “narodno-oslobodilačkoj” vojsci. Tako i ti, kao i prije mnogobrojni četnički “prebjezi”, lijepo u zadnji čas preokrenuše kokardu u petokraku i postadoše partizani. Na Odžak su u istom stroju napredovali partizani i dojučerašnji zloglasni četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koljači koji su počinili teške zločine, ali kojim je kao Srbima sve što su počinili velikodušno oprošteno, kako je to uvijek bilo i ostalo kao uobičajeno. Glavni zapovjednik odbrane Odžaka bio je ustaški logornik Petar Rajkovačić, tada star samo 26 godina, inače iz sela Bijele Bare kod Odžaka.
Uz Rajkovačića odbranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice. Pomoćnik Petra Rajkovačića bio je Ivan Čaušić, ustaški tabornik iz Odžaka. Od ustaških časnika bili su tu i poznati Perković, Mrkanjić, Špiger i Špicer. Prema službenim komunističkim podacima, koji nemaju nikakvog materijalnog temelja niti argumentacije, navodno je Petar Rajkovačić računao da može održati Odžak i okolinu sve do “povratka ustaških glavnih snaga”, a te su se “snage” već u zoru 11.travnja 1945. godine počele u neredu povlačiti zajedno sa ogromnom masom civila prema Austriji. Večina je došla do Bleiburškog polja i Bleiburga, gdje su na prevaru razoružani od strane Engleza, a veoma mali dio uspio se je probiti dalje i razbježati po cijelom svijetu izbjegavši tako crnu sudbinu onih koji su vraćeni u Jugoslaviju. Položaje za odbranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski (opkoparski) stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice, minskih polja, te oko trideset armirano-betonskih trokatnih bunkera koji su između sebe bili povezani mrežama podzemnih tunela. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Prostor ispred rovova bio je gusto miniran i prekriven neprobojnim spletovima bodljikave žice. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane.
