Svibanj 1945. mnogi dočekuju kao kraj rata, ali za desetke tisuća Hrvata on označava početak najstrašnijeg poglavlja njihove osobne i nacionalne tragedije. Bleiburg i Križni put nisu nikakvi “izlivi osvete pobjednika nad poraženima”, kako to godinama prodaje jugo-komunistička propaganda i njezini današnji sljedbenici – već hladnokrvan, planski, ideološki motiviran zločin, kakav Europa nije vidjela ni pod nacističkom čizmom.
Tisuće razoružanih vojnika, civila, žena i djece – u kolonama koje su se protezale kilometrima – predane su partizanima nakon što su britanske snage odbile pružiti zaštitu. Ono što je uslijedilo ne pripada kategoriji “osvete”, nego čistog ideološkog terora. Neokomunistička ljevica i danas pokušava lažima umanjiti razmjere ovog zločina, predstavljajući ga kao “povijesnu nužnost” i “prirodan epilog fašističke kolaboracije”. No, činjenice govore drugačije.
Komunistička ideologija kao pokretač zločina
Zločini nakon Bleiburga nisu bili stihijski – bili su sustavno organizirani. Bili su planski. Postojali su nalozi, postojale su kolone smrti, postojale su masovne grobnice koje su desetljećima skrivane. Po čijem nalogu? Po nalogu jugoslavenskog partijskog vrha – po nalogu Tita i ideološke klike koja je sanjala “novog čovjeka” i novo društvo u kojem za Hrvata s nacionalnim identitetom nije bilo mjesta.
Nije to bila osveta nad vojnicima NDH – to je bio totalitarni udar na svaki oblik identiteta koji se nije uklapao u bolesni mozaik komunističkog internacionalizma. Da je bila riječ o osveti, ubili bi vojne zapovjednike, eventualno političare. Ali ovdje su ubijani seljaci, učitelji, časne sestre, žene s djecom. Ideologija ne oprašta. Ona melje.
Medijska šutnja i “zabrana tuge”
Cijeli jedan narod je desetljećima bio prisiljen šutjeti o tragediji svojih najmilijih. Svaka riječ, svaka suza, svaka svijeća bila je potencijalna opasnost za režim. Ljude se zatvaralo samo zato što su otišli na grob nepoznatom ubijenom bratu. Takvu represiju i sustavno brisanje povijesne istine nije provodio ni Staljin u svojim najcrnjim godinama.
I danas, 80 godina kasnije, dok Hrvatska formalno živi u demokraciji, ljevičarska kulturna i politička elita još uvijek sustavno minorizira i relativizira ovaj zločin. Bleiburg se naziva “revizionizmom”, a Križni put “mitom”. Koliko god masovnih grobnica pronašli, koliko god imena izronilo iz tame – ništa nije dovoljno da razbije beton partijskog narativa.
Medijsko gušenje istine: isti mehanizmi, novi ljudi
Nakon 1945. uslijedila je šutnja. Tito i njegov režim su krv pokrili propagandom. No što je s današnjom Hrvatskom? Nevjerojatno, ali istina – i danas imamo javne osobe i institucije koje se trude opravdati ili relativizirati ovaj genocid.
Tko danas pere zločin?
- Hrvoje Klasić, povjesničar iz Zagreba, redovito na HRT-u i drugim platformama nastupa kao “stručnjak za NDH”, ali svaki pokušaj rasvjetljavanja komunističkih zločina omalovažava kao “revizionizam” ili “ustašonostalgiju”.
- Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, organizacija koju financiraju i državne i međunarodne strukture, uporno ignorira poratne zločine komunista, a sve komemoracije žrtvama Bleiburga nazivaju “problematičnima”.
- HRT i i većina ”mainshit” medija, koji gotovo rutinski svake godine prate Bleiburšku komemoraciju uz etikete “kontroverzna” i “mjesto fašističkog okupljanja”, iako se radi o civilnoj komemoraciji.
Vrijeme je za istinu
Hrvatska kao narod i kao država neće biti istinski slobodna dok god se ne obračuna s vlastitim zabludama i lažima. Bleiburg i Križni put nisu povijesne fusnote – oni su temeljna trauma nacije koja još nije dobila pravo na pravdu.
Nije to bio zločin iz mržnje. Bio je to zločin iz ideološke uvjerenosti – da “klasa”, “proleter”, “drug” i “socijalizam” imaju pravo ubiti sve što se ne uklapa u njihovu utopiju.
I zato: neka šute oni koji blebeću o “osveti” i “kolaboraciji”. Istina je jednostavna – najmanje 100.000 nevinih Hrvata ubijeno je jer su stajali na krivoj strani ideološke linije. A pravo pitanje danas nije tko je bio “na strani fašizma”, nego tko još uvijek pokušava opravdati komunizam.
